Ove užasne scene oko nas zadnjih dana toliko su nadrealne da skoro možeš čuti prirodu kako urla od boli dok je vatreni ognjevi na desecima požarišta prže i pretvaraju u pepeo koji ovoga ljeta ne pada na vjekovno tlo nego na zemlju natopljenu kiselim otrovima.
Sranje uvijek dolazi u čoporu, ali dosad se činilo da nebo ima mjeru pa ne udara jače nego što možemo podnijeti. Sada kao da se zanijelo pa svim pošastima dere po nama i šiba nas kao magarce, a mi magarci jesmo, tvrdoglavi i glupi poput žabe u loncu iz kojeg suklja para kao iz parne lokomotive. Odavno je zakuhalo, ali bili smo previše koncentrirani na svoje nezrele igrice i zauzeti narodnim predstavama da bismo to shvatili. Jedino što nam preostaje sada je pržiti se u vrućem loncu i buljiti prema plafonu, tamo gdje se molekule otrovane vode, kroz paru, hvataju za rešetku kuhinjske nape.
To je ujedno i jedini otrov koji će se naći iza rešetaka. Ostalo smeće bit će, kao i uvijek, adekvatno zbrinuto. Stvorili smo za to savršeno društvo, izgradili sustav u kojem je to zajamčeno. I svi znaju da je tako.
Nelagoda, koju možda osjećate u želucu sada, proizlazi iz nastojanja Stockholmskim sindromom razorene ličnosti da pronađe savjest. To je ona neka urođena vrlina koju smo potiskivali sve ove godine okićeni medaljama, mitskim zastavama i kipovima svetaca.
Izborili smo se za svoje i svoji na svome izgradili društvo za sebe. Naš politički sustav, institucije, obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, religiju, medije, obitelj, prirodu i društvo.
Uveli smo novu nultu točku za vrijeme i jasno odredili kad počinju naše zore i dani, kad su guste magle, a kada duge mračne noći. Da bi konačno po svojim parametrima mogli graditi neko novo, bolje sutra, poput ovog sada, poput baš ovoga jutra.
(…)
Scena mediteranska, spiza, ispod semafora četiri jahača apokalipse, valjda fantazmagorija, jer dan je kao i svaki drugi.
Ljeto, vruće je, skupo je. Sve je brutalno skupo otkad smo ukinuli vlastitu valutu i pripojili domovinu nekoj državnoj tvorevini.
Korupcija na sve strane, isto kao zadnjih sto godina. Na vlasti partija, u parlamentu klaun opozicija, porezi nehumani, država odvratno duboka i rastrošna, mladi slušaju smeće od glazbe i protestno meću po sebi neke mitske simbole kojima izruguju republiku.
I sve gori.
Sve gori jer trošimo milijune na održavanje maćehinskog državnog sustava umjesto na protupožarne putove, očuvanje okoliša, zdravlje, obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje bez kojeg nema budućnosti jer samo znanje može reći STOP.
Bez znanja smo osuđeni na ovo što nam se upravo događa, na sprženu zemlju natopljenu inozemnim opasnim otpadom koji se sustavno i organizirano odlaže diljem naše zemlje kao da je Hrvatska štraca, a ne europski zeleni rezervat s najvećim prirodnim bogatstvima i zalihama čiste vode.
Oduvijek je ovo naše društvo generiralo kriminal, mito i korupciju i oduvijek je država bila tlačitelj, Austrija, Italija, Mađarska, Jugoslavija ili RH koja svoje građane oporezuje s pola iznosa teško zarađene plaće. Pola radniku, pola tromom korumpiranom sustavu. Crkva je u feudalizmu uzimala desetinu, mafija u reketu deset posto, a naša partija pola.
Pljačkali su nas mnogi i nisu bili nimalo nježni, ali ni u najvećem hororu nismo mogli zamisliti da će netko odlagati opasni otpad u centru našega raja. Nema dalje.
