U objavama koje nam svakodnevno dolaze kroz najdostupnije medijske izvore gotovo da više ne možemo razlikovati što je činjenica, što propaganda, a što potpuna izmišljotina. Javnost danas s pravom sumnja ne samo u medije nego i u institucije, državne, pravosudne i međunarodne.
Izgleda da je nenormalno postalo toliko normalno da malo toga može danas šokirati javnost, bila to UFO rubrika na webu Pentagona ili priča o safariju, lovu na ljude u ratnom Sarajevu, koja i nakon više od tri desetljeća nema epiloga.
Iza egzotičnog naziva ‘Sarajevo safari’ jedna je od najstravičnijih priča o zločinima i ratnim zločinima, a nije da ih nismo čuli dosta. Odnosi se na događaje tijekom ratnih godina u BiH između 1992. i 1995. godine u ratnom Sarajevu gdje su, prema javno iznesenim optužbama, bogati stranci dolazili u organizirani lov na ljude. S okupiranih položaja oko grada pucali su po ljudima i plaćali veliki novac za svoje trofeje. Najviše su vrijedila ubijena djeca. U Sarajevu ih je snajperskim mecima ubijeno najmanje 60. Prema pojedinim svjedočanstvima i navodima iz istraga, za ubojstvo djeteta navodno su plaćeni iznosi od 300.000 dolara.
Prije mjesec dana za priču se konačno zainteresiralo Vijeće Europe, europska institucija nastala kako bi štitila ljudska prava, demokraciju i vladavinu prava, ali koja ni tijekom ratova devedesetih, kao ni danas u slučaju Ukrajine, nije pokazala sposobnost pravodobnog odgovora na najveće sigurnosne krize na europskom tlu.
Zastupnici iz ukupno 23 države u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, naime, podržali su inicijativu za provođenje parlamentarne istrage o tom slučaju nakon što je priču ranije počelo istraživati i talijansko pravosuđe zbog osnovanih sumnji da su neki od njihovih građana 90-ih organizirano odlazili u ratno Sarajevo kako bi s položaja Vojske bosanskih Srba mogli pucati po ljudima u gradu pod opsadom. Nakon talijanskog pravosuđa, prema dostupnim informacijama, u istragu su se zbog sumnje u moguću povezanost njihovih građana uključile i druge europske države poput Belgije, Austrije i Švicarske.
Istovremeno, početkom ljeta, talijanske vlasti izvijestile su o napretku istrage nakon što je po nalogu milanskog tužiteljstva pretražena jedna kuća iz koje su izuzeti dokazi koji se dovode u vezu sa sarajevskim safarijem. Za ubojstvo civila u ratnom Sarajevu, i to žena, djece i staraca, sumnjiče ukupno četiri osobe. Izuzimanju novih dokaza tijekom pretresa te kuće, među ostalim jedne kompromitirajuće fotografije i prigušivača, prethodila su saslušanja više osoba čiji su iskazi i doveli do napretka u istražnom postupku.
Prema pisanju stranih medija, Talijani imaju iskaz osobe kojoj je jedan od osumnjičenih ispričao da je 90-ih letio avionom iz Milana u Sarajevo kako bi s grupom drugih osoba pucao po civilima ciljajući ih snajperom.
Novinar Ezio Gavazzeni, koji je godinama istraživao slučaj, objavio je i knjigu s novim svjedočanstvima te dodatnim detaljima o navodnoj mreži koja je organizirala dolaske stranih državljana u Bosnu. Cilj je sada doznati tko je organizirao odlaske u Sarajevo, tko je ubojice primao, kako su se financirala putovanja, tko je omogućavao pristup ratnim položajima oko grada, je li bilo direktnih posrednika u Srbiji gdje je režim Slobodana Miloševića kontrolirao sve ključne ratne događaje, a tajne službe se financirale kriminalnim radnjama od šverca do ubojstava.
Tragova ima dosta, ali onih pravih, opipljivih dokaza koji imaju težinu osuđujućih pravomoćnih presuda, nakon tri desetljeća od zločina u kojem je ubijeno najmanje 225 ljudi, od čega čak 60 djece, sve je manje.
Dokaže li se jednom da su neki strani državljani doista plaćali kako bi iz snajperskih položaja pucali na civile, usred civilizirane Europe, bit će to dokaz o nečemu puno većem i užasnijem od ratnog zločina. I samom vragu bilo bi teško odlučiti je li veći zločin iz zabave ili bolesnog zadovoljstva ubijati ljude, ili im omogućiti da to organizirano rade. U povijesti postoje brojni dokumentirani slučajevi ubijanja civila iz zabave ili demonstracije moći, od kolonijalnih ratova u Africi do Drugog svjetskog rata i Vijetnama. No, ako bi se tvrdnje o ‘Sarajevskom safariju’ pokazale točnima, radilo bi se o gotovo jedinstvenom primjeru zločinačkog turizma, organiziranog i komercijalnog ‘lova na ljude’.
Ako bi se pokazalo da je ‘Sarajevski safari’ postojao kao organizirana aktivnost, teško je zamisliti da bi ga mogao provoditi bilo tko bez znanja ili barem tolerancije vojnih zapovjednika na terenu. Snajperski položaji oko Sarajeva bili su pod vojnom kontrolom. Pristup njima, kretanje stranaca, oružje i logistika nisu bili nešto što bi se moglo organizirati potpuno privatno.
Ratni akteri poput Jovice Stanišića i Franka Simatovića, koji su vodili važne strukture srbijanske Državne bezbednosti tijekom ratova, već su pravomoćno osuđeni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj i BiH. No, javno dostupni dokazi ne povezuju ih zasad konkretno i sa ‘Sarajevskim safarijem’ niti ih se tada za to teretilo. No, ako bi istraga jednog dana dokazala da je postojao organizirani sustav dovođenja stranih državljana, naplate i omogućavanja pristupa vojnim položajima, tada bi bilo sasvim legitimno postaviti pitanje tko je sve u vojnom, sigurnosnom i političkom lancu za to znao ili ga omogućavao. Upravo zato su aktualne istrage potencijalno toliko značajne, jer nisu usmjerene samo na moguće strijelce, nego i na eventualnu organizacijsku mrežu iza njih.
Javno dostupni podaci, barem zasad, nisu dovoljni da bi se odgovornost pripisala određenim obavještajnim i političkim čelnicima iz vremena rata, što ne znači da ih nema ili ih ne može biti iako vrijeme prolazi i sve je manje šanse da će isplivati neki novi baš spektakularni dokazi.
Nije tajna da se u javnosti, osobito posljednjih godina, u kontekstu ‘Sarajevskog safarija’ spominje i ime aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On je na takve navode javno reagirao, odbacio ih i ustvrdio da nije nikoga ubio.
Njega se prozivalo i neki dan u podcastu Balkan Rules gdje je novinar Domagoj Margetić iznio niz uznemirujućih informacija o slučaju, govoreći o infrastrukturi tog zločina, konkretnim imenima i vezama s gospodarskim sustavima poput GENEX-a i BEMEX-a, tvrdeći da posjeduje i valjanu dokumentaciju. Tvrdnje koje iznosi zasad nisu potvrđene u sudskom postupku, niti su svi dokumenti na koje se poziva javno dostupni u izvornom obliku, ali istražitelji bi ih svakako trebali dubinski istražiti.
Tri desetljeća nakon rata pitanje više nije samo jesu li strani državljani pucali na civile u opkoljenom Sarajevu nego još više, ako se to događalo, tko im je otvarao vrata, tko ih je dovodio na položaje, tko je na tome zarađivao i zašto je Europi trebalo više od trideset godina da ozbiljno počne tražiti odgovore.
