‘he Haçienda probably made more money for drug dealers than it ever did for us’, poznati je citat Petera Hooka iz slavne prošlosti još slavnijeg kluba.
1
‘he Haçienda probably made more money for drug dealers than it ever did for us’, poznati je citat Petera Hooka iz slavne prošlosti još slavnijeg kluba.
Postoje mjesta koja zarađuju milijune i ubrzo padnu u zaborav. A postoje i ona koja zauvijek promijene kulturu, iako gotovo cijelo vrijeme posluju s gubitkom. Upravo takav bio je The Haçienda (FAC 51) u Manchesteru, klub koji je obilježio razvoj elektroničke glazbe, acid housea, rave kulture i legendarne ‘Madchester’ scene. Iza mita o Haçiendi krije se, međutim, jedna od najvećih poslovnih katastrofa u povijesti glazbene industrije, koja je na kraju povukla u stečaj i kultnu izdavačku kuću Factory Records.
Kada se danas govori o mjestima koja su promijenila glazbenu povijest, The Haçienda gotovo uvijek zauzima posebno mjesto. Klub otvoren 1982. godine nije bio samo još jedan noćni klub. Bio je laboratorij novih ideja, mjesto susreta umjetnika, glazbenika, DJ-eva i mladih ljudi koji su tražili nešto potpuno drugačije od tadašnje klupske scene.
Njegovi osnivači bili su članovi grupe New Order, njihov menadžer Rob Gretton i vizionar Tony Wilson, čovjek koji je stvorio izdavačku kuću Factory Records. Nisu željeli otvoriti običan klub, nego prostor koji će biti svojevrsna katedrala moderne kulture, dostupna svima, posebno radničkoj mladeži Manchestera.
U tome su uspjeli bolje nego što su mogli zamisliti. Financijski, međutim, gotovo ništa nije funkcioniralo.
Poslovni model gotovo svakog noćnog kluba vrlo je jednostavan. Ljudi kupuju piće i upravo se na šanku ostvaruje najveći dio zarade.
Haçienda je krajem osamdesetih postala epicentar acid house revolucije i tzv. ‘Second Summer of Love’. Tisuće mladih dolazile su plesati uz novu elektroničku glazbu, ali njihovo glavno ‘gorivo’ više nije bio alkohol nego ecstasy (MDMA).
To je potpuno promijenilo ekonomsku računicu.
“The Haçienda probably made more money for drug dealers than it ever did for us.”
— Peter Hook
Posjetitelji pod utjecajem MDMA uglavnom nisu pili alkohol. Umjesto toga kupovali su vodu ili su se jednostavno hidratizirali iz slavina u toaletima. Klub je gotovo svake večeri bio prepun, no šankovi su ostajali gotovo prazni.
Istodobno su unutar kluba dileri zarađivali goleme količine novca, dok je sama Haçienda jedva uspijevala pokriti osnovne režijske troškove.
Jedan od najvećih kulturnih fenomena Europe tako je istodobno bio i poslovna katastrofa.
Paradoks je postao još veći zahvaljujući New Orderu.
Njihov singl ‘Blue Monday’ iz 1983. godine postao je najprodavaniji 12-inčni singl svih vremena i donio bendu goleme prihode od autorskih prava.
No umjesto da klub financira svoje vlasnike, dogodilo se upravo suprotno.
Zarada od New Orderovih hitova redovito se preusmjeravala u Haçiendu kako bi klub uopće mogao nastaviti raditi. Bend je praktički vlastitim uspjehom financirao poslovanje mjesta koje je konstantno proizvodilo gubitke.
Tony Wilson nikada nije skrivao da ga novac zanima manje od kulture.
Njegova ideja bila je stvoriti prostor dostupan svima, bez obzira na debljinu novčanika.
Za dizajn kluba angažiran je arhitekt Ben Kelly, koji je Haçiendu pretvorio u jedan od najprepoznatljivijih interijera u povijesti klubova. Industrijski stupovi, žuto-crne oznake opasnosti, golemi otvoreni prostori i minimalistička postindustrijska estetika postali su zaštitni znak cijele jedne epohe.
Problem je bio što je takav dizajn koštao pravo bogatstvo.
Istodobno je Wilson inzistirao na vrlo niskim cijenama ulaznica i pića kako bi klub ostao dostupan lokalnoj mladeži.
Rezultat je bio gotovo nevjerojatan poslovni paradoks. Što je Haçienda postajala popularnija, to je brže gubila novac.
Još jedan paradoks obilježio je posljednje godine kluba.
Haçienda je nastala kao mjesto zajedništva, mira i glazbe. Acid house kultura promovirala je zajedništvo, ples i atmosferu koju su mnogi opisivali kao novu verziju hipijevskog ‘Summer of Love’.
No golema količina novca koja se počela okretati oko ilegalne prodaje droge vrlo je brzo privukla organizirani kriminal.
Početkom devedesetih godina manchesterske bande počele su se boriti za kontrolu nad unosnim tržištem narkotika unutar kluba. Zaštitari su bili zastrašivani, vatreno oružje počelo je ulaziti u prostor, a zabilježeno je i više pucnjava.
Mjesto koje je trebalo predstavljati slobodu i zajedništvo postupno je postalo preopasno čak i za vlastitu publiku.
Problemi su se gomilali sve dok Haçiendi nije oduzeta licenca, nakon čega je klub 1997. godine konačno zatvoren.
Ako je priča o Haçiendi neobična, sudbina Factory Recordsa gotovo je nevjerojatna.
Tony Wilson vodio je izdavačku kuću prema filozofiji koja je bila potpuno suprotna načinu na koji funkcionira glazbena industrija.
Njegovo osnovno pravilo glasilo je:
‘Glazbenici posjeduju sve. Tvrtka ne posjeduje ništa.’
Zbog toga između Factoryja i njihovih najvećih izvođača, uključujući Joy Division i New Order, praktički nije postojao klasični diskografski ugovor. Sve se temeljilo na međusobnom povjerenju i usmenom dogovoru o podjeli zarade.
Godinama je takav idealizam funkcionirao.
Sve dok nije došao trenutak kada je tvrtku trebalo spasiti.
Godine 1992. Factory Records našao se pred bankrotom.
Velika diskografska kuća London Records pokazala je interes za preuzimanje i financijsko spašavanje Factoryja.
No odvjetnici su tijekom provjere dokumentacije otkrili nešto nevjerojatno.
Factory nije posjedovao prava na katalog New Ordera.
Prava su bila u stopostotnom vlasništvu samog benda.
Drugim riječima, tvrtka nije imala svoju najvrjedniju imovinu. Bez vlasništva nad glazbenim katalogom nije postojalo gotovo ništa vrijedno kupnje.
London Records odustao je od preuzimanja, a Factory Communications iste je godine završio u stečaju.
Poslovni apsurdi nisu završavali na tome.
Omot singla ‘Blue Monday’, koji je dizajnirao Peter Saville, danas se smatra jednim od najljepših i najutjecajnijih dizajna u povijesti glazbene industrije.
Inspiriran računalnom disketom, sadržavao je posebne izreze, srebrni unutarnji omot i iznimno složen proces proizvodnje.
Problem je bio što je proizvodnja svakog primjerka koštala više nego što je iznosila njegova prodajna cijena.
Nitko nije očekivao da će pjesma postati globalni hit.
Kada se to ipak dogodilo, Factory je na svakom prodanom primjerku gubio između pet i deset penija. Budući da je riječ o najprodavanijem 12-inčnom singlu svih vremena, procjenjuje se da je kuća izgubila desetke tisuća funti upravo na vlastitom najvećem uspjehu.
Početkom devedesetih veliki problem postao je i bend Happy Mondays.
Tony Wilson vjerovao je da će članovima benda pomoći ako ih makne iz Manchestera, daleko od heroina, pa ih je poslao na Barbados kako bi tamo snimili album ‘Yes Please!’.
Plan se pretvorio u katastrofu.
Na Barbadosu je crack-kokain bio lako dostupan i jeftin. Budžet za snimanje ubrzo je nestao, a prema brojnim svjedočanstvima frontmen Shaun Ryder počeo je prodavati studijsku opremu i namještaj iz unajmljene kuće kako bi financirao ovisnost.
Album koji je trebao koštati oko 150.000 funti na kraju je dosegao približno 380.000 funti.
Po povratku u Englesku otkriveno je da vokali praktički nisu ni snimljeni jer Ryder još nije napisao tekstove.
Kada je album konačno objavljen, doživio je i kritički i komercijalni neuspjeh.
Istodobno je New Order radio na albumu ‘Republic’, čije je snimanje trajalo dvije godine dulje od planiranog i stajalo oko 430.000 funti.
Dva golema projekta istodobno potpuno su ispraznila račune izdavačke kuće.
Uz konstantne gubitke Haçiende, skupe studijske projekte i poslovni model koji je umjetnost uvijek stavljao ispred profita, Factory Communications više nije mogao opstati.
U studenom 1992. godine jedna od najutjecajnijih diskografskih kuća u povijesti službeno je proglasila bankrot.
Tony Wilson ostao je gotovo bez osobne imovine, premda je upravo njegova vizija pomogla stvoriti Joy Division, New Order, Happy Mondays, Haçiendu i čitavu glazbenu revoluciju koja je oblikovala elektroničku scenu kakvu danas poznajemo.
Možda upravo zato priča o Haçiendi i Factory Recordsu ostaje jedinstvena. Rijetko se događa da netko izgubi gotovo sav novac, a istodobno dobije mjesto u kulturnoj povijesti. U poslovnim knjigama njihov projekt bio je potpuni promašaj. U povijesti moderne glazbe postao je jedno od najvažnijih poglavlja ikada napisanih.
