Branko Sekulić: ‘Isus je naviještao evanđelje, a ne Crkvu’

Sekulić smatra da je Isus naviještao evanđelje, a ne Crkvu, te da Crkva ima smisla samo ako se uklapa u njegovu poruku.

‘Došao sam do suštine Isusove biti, a to je da je on naviještao evanđelje, a ne Crkvu. Crkva je u njegovom navještenju sporadična stvar. Reći da nema spasenja izvan Crkve je krivo jer nema spasenja van evanđelja. Ako se Crkva sa svojim institucijama i svojim kadrom uklapa u okvire evanđelja, onda se ona uklapa u evanđelje, ali ako ne, onda ispada iz igre’, rekao je Sekulić.

Govoreći o povijesnom Isusu, Sekulić je rekao da se vjernici trebaju referirati na njegovu osobu i sukob s političko-religijskim establišmentom njegova vremena, farizejskim i saducejskim krugovima te rimskim kolonizatorima.

‘Ključna stvar njegova navještaja je to što je razapet, a ne kamenovan. Da je bio bogohulnik, kako su ga pokušali optužiti, kamenovali bi ga, ali je razapet, što je bila kazna za političke pobunjenike’, rekao je.

Prema njegovim riječima, Isus je vijest evanđelja prenosio neposredno, ‘jedan na jedan’, bez posrednika koji bi ljudima, radi vlastitog interesa, tumačili što Bog misli.

‘Za Isusa je ključno ne da treba vjerovati u Boga, nego vjerovati Boga, kroz Isusa iz Nazareta, bez posredništva. On meni nije nešto apstraktno, nego nešto blisko. On je moj suborac, u povijesnim bitkama i u onim političkim, jer i politika je dimenzija svetosti, posebno danas kada živimo u društveno-političkom svijetu. Ključno pitanje svega je kako se mi s tom dimenzijom bavimo’, rekao je Sekulić.

Posebno se osvrnuo na odnos vjere, nacije i institucija na prostoru bivše Jugoslavije, ocijenivši da je etnonacionalno postalo važnije od evanđeoskog.

‘Da bi religijska institucija preživjela, ona mora biti uz vladajuće i na strani sustava. U današnjem svijetu dominira menadžerski kapitalizam zbog čega teologije oslobođenja ne mogu doći u prvi plan, nego opstaju na marginama, a otamo ne mogu donijeti tu evoluciju svijesti koju je zagovarao Isus. A poanta je u toj revoluciji svijesti, ne da mi sad nešto porušimo pa stvorimo neki novi poredak. Ako nema obrata u revoluciji svijesti, ako nismo bolje osobe, nove ideje brzo će doći na stare obrasce ponašanja’, rekao je.

Sekulić smatra da je sakralizacija etnonacionalističkog koncepta jedan od ključnih problema ovoga prostora.

‘Ovdje se rađamo unutar etnonacionalističkog koncepta koji nas bitno određuje, do te mjere da nismo u stanju artikulirati sebe kao Hrvate van katolištva, ili Srbina van pravoslavlja. To je nezamislivo. Etnonacionalno je postalo važnije od evanđeoskog i to je iz pozicije evanđelja čista hereza. Iz povijesne pozicije uvijek nalaze neke svoje argumente za to, ali iz ove pozicije Isusa i evanđelja ne da je to hereza nego je sumanuto. U smislu nekakve duhovne kvalitete života tu nema ničega za što bi se čovjek mogao uhvatiti’, rekao je.

U razgovoru je spomenuo i primjere ljudi unutar Katoličke crkve koje poštuje, među njima riječkog nadbiskupa Matu Uzinića i pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurinu. No, rekao je da njih ne treba promatrati kao iznimke zbog njihove navodne posebnosti, nego kao ljude koji pokazuju koliko su osnovni kriteriji evanđelja u širem crkvenom i društvenom prostoru srozani.

‘Oni odskaču kao nekakva avangarda evanđelja. To ne govori o njihovom velikom putu uzdizanja. To samo govori o općem padu svega ostaloga. Ja te ljude poštujem, da budemo načisto, i Uzinića i Badurinu, ali hoću ti reći da moramo promijeniti način na koji gledamo na kriterije. Sve je ostalo toliko srozano’, rekao je.

Sekulić je dodao da se u društvu često uzdižu ljudi koji bi, prema njegovim riječima, trebali biti ‘normalni izdanci jednog normalnog društva’.

‘Mi nismo u stanju doseći osnovne evanđeoske, demokratske i liberalne parametre. A onda imamo tamo neke ljude i nekako ih uzdižemo na pet, deset, ali oni su zapravo samo normalni izdanci jednog normalnog društva. Tako bi to trebalo izgledati’, rekao je.

Govoreći o Srećku Badurini, koji je kao šibenski biskup djelovao u vrijeme raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, Sekulić je rekao da je Badurina već krajem osamdesetih godina razumio opasnost etnonacionalizacije društva i Crkava.

‘On dolazi u Šibenik i zatiče se ovdje u vrijeme previranja. Kad se čitaju njegova pisma i misli, vidi se da je dobro kužio što se događa i da mu bilo jasno kamo sve to vodi. Imao si represivni komunistički sustav koji je počeo jenjavati i etnonacionalizirati se. S druge strane je bila Srpska pravoslavna crkva koja je počela provoditi svoju agendu, a u isto vrijeme je i Katolička crkva provodila svoju etnonacionalnu agendu’, rekao je Sekulić.

Prepričao je i Badurinin prijedlog tadašnjem episkopu Nikolaju, za koji je rekao da pokazuje kako je šibenski biskup razumio svoju ulogu u trenutku kada su odnosi među zajednicama već bili teško narušeni.

‘Rekao mu je: Ajde da jedan drugome budemo pasoš u antagoniziranim krajevima naše biskupije. Ti meni budi pasoš za srpska sela, ja ću tebi za hrvatska sela i idemo miriti ljude. Ovo nije vrijeme da se mi povodimo za narodom, nego narod za nama’, rekao je Sekulić.

Badurina je, dodao je, smatrao da sve što se radi mora moći izdržati kritiku ‘jedne normalne osobe, jednog normalnog društva i za narednih dvadeset godina’.

Sekulić je podsjetio i na Badurininu misao iz ratnih godina, kada je govorio o praznim prostorima i ljudima koji su iz njih nestali.

‘Govorio je: Nije bilo Hrvata, bili su izgnani iz kninskog kraja, a sada, 1995., držim misu u kninskom kraju i opet nema ljudi. Ja nisam biskup prostora, ja sam biskup ljudi. Ako nema ljudi, moja funkcija je ništa’, rekao je Sekulić.

Badurinu su, rekao je, pogađale optužbe da nije dovoljno Hrvat, ali je njegov odgovor na takve pritiske za Sekulića ostao jedna od najvažnijih lekcija o smislu svećeničkog poziva.

‘Pitao je: Mogu li ja kao biskup sebi dozvoliti da se moja riječ čuje umjesto Kristove? E, to je evanđelje. Kad sebi ne dozvoljavaš, unutar svih svojih frustracija i strasti, da ono ljudsko nadvlada, nego i dalje propovijedaš evanđelje, jer si u dubini svog poziva. Nisi samo navukao mantiju svećeničku, ti jesi svećenik. To je velika razlika’, rekao je.

Sekulić smatra da Crkva na ovim prostorima, ali i šire, uglavnom ne razumije ili ne želi razumjeti taj kriterij. Badurinu je opisao kao čovjeka koji je tijekom rata bio aktivan na terenu, brinuo se za grad, za Srpsku pravoslavnu crkvu, njezinu imovinu i svećenike, te ‘non-stop bio aktivan u obrani digniteta evanđelja’.

‘Ako govorimo o dignitetu, ja ga jedino mogu staviti u rečenicu s evanđeljem, ni u čemu drugom. Sve ostalo su konstrukti. Kako onda dozvoljavaš da ti Krist iz prve rečenice već u drugoj padne u fusnotu i tamo jedva ostane do kraja teksta?’, rekao je.

Na pitanje postoji li izlaz iz takvog stanja, Sekulić je rekao da se promjena ne može dogoditi revolucionarnim rušenjem institucija, nego dugotrajnim obrazovnim i pravnim procesima.

‘Jedine dvije revolucije u koje vjerujem su obrazovna i pravna revolucija. To moraju proći dvije generacije. Pravni sustav mora početi funkcionirati bolje’, rekao je.

U tom je kontekstu govorio i o prostoru bivše Jugoslavije, koji je nazvao oglednim primjerom procesa koji se danas vide i drugdje u svijetu.

‘Najstrašnija poruka s prostora bivše Jugoslavije je da se zločin isplati. Ratni zločinci, privredni kriminalci, ratni profiteri, lažni branitelji, paravojne jedinice koje dobivaju počasti, to su pobjednici svih transformacija. Pogledaj što se događa danas u svijetu. Zločin se isplati’, rekao je.

Smatra da ljudi s ovih prostora, ako imaju minimum volje kritički razumjeti okolnosti u kojima žive, mogu prepoznati da se mnogi današnji globalni procesi ovdje vide još od početka devedesetih.

‘Sve ovo što se događa danas ljudima s prostora bivše Jugoslavije nije nikakva budućnost. Ovo je zatvoreni krug te prošlosti u kojoj je isplativost zločina neminovna’, rekao je.

Govoreći o kaznenom sustavu, rekao je da nije za smrtnu kaznu, ali da počinitelji teških zločina moraju biti ozbiljno kažnjeni i suočeni s onim što su učinili.

‘Ti moraš čovjeku dati do znanja što je napravio. Ne može on imati u zatvoru Nintendo i 5G mrežu i žaliti se što nije dobio majonezu. Moraš mu dati mogućnost da kroz jedan ozbiljan fizički rad dođe do spoznaje vlastite biti, vlastite boli i svega ostaloga’, rekao je.

Dodao je da bi spomenici ljudima poput Ante Pavelića ili Ratka Mladića, ako postoje, prema njegovu stavu morali biti spomenici sramote, a ne slavljenja.

‘Ja nemam problema da stoje spomenici ni Paveliću ni Ratku Mladiću, ali to moraju biti spomenici sramote. To su spomenici naše sramote’, rekao je.

Sekulić je zatim povezao lokalne obrasce sakralizacije politike s onim što vidi u širem svijetu, posebno u američkom kršćanskom nacionalizmu i kršćanskom cionizmu.

‘Unutar okvira kršćanskog američkog nacionalizma nastaje kršćanski cionizam. To je sakralizacija određene politike. Kada govore o Izraelu kao državi, govore o Svetoj zemlji i sakraliziraju teritorij. Zato Palestinci nisu važni, međunarodno pravo nije važno, plan nekakvog civiliziranog društva nije važan, zato što postoji Božji plan koji su oni interpretirali kao sveti prostor. U svetom prostoru cionizma Palestinac je višak, kao i svatko tko ne pripada tom krugu’, rekao je.

Upozorio je i na, kako je rekao, gubitak sposobnosti za nijanse u javnim raspravama o ratu u Gazi i izraelsko-palestinskom sukobu.

‘Kad kritiziraš Netanyahua, onda si za Hamas. Kad kritiziraš Hamas, onda si za Netanyahua. Ne znam kako smo odjednom postali slijepi na nijanse. Hamas je politička religija. Njega je trebalo razvaliti 1987. godine, na dan kada je nastao. Svaku političku religiju, kao i fašizam, treba gaziti iste sekunde kada nastaje, jer iz toga nikad neće izaći ništa dobro’, rekao je.

Za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Sekulić je rekao da ga smatra ratnim zločincem i ‘provodnikom etničkog čišćenja s totalno evidentnim elementima genocida’.

‘Kad kritiziraš Netanyahua, ima li uopće logike da je netko antisemit ili protiv države Izrael? Ja nisam antisemit, nisam protiv države Izrael. Ali Netanyahu je ključni problem ne samo opstanka ostalih naroda na tom području, nego i samog Izraela. On je njihova najveća opasnost. Nakon njega neće stati ništa’, rekao je.

U završnom dijelu razgovora Sekulić se osvrnuo na papu Lava XIV. i temu menadžerskog kapitalizma, tehnologije i umjetne inteligencije. Rekao je da je socijalna problematika ključna za razumijevanje papina djelovanja i njegovih teoloških promišljanja.

‘Ljudsko biće postalo je samo roba. Govori se o babilonskom sindromu, o pomisli da tehnologija radi jedan jedinstveni prostor, da se mi uzdižemo iznad svega što postoji u ovom svijetu. A ne može se izdignuti iznad osnovnih potreba ljudskog bića, jer kad ljudsko biće puca, a puca non-stop na svim razinama i u svim mogućim kontekstima, onda taj toranj nema što držati’, rekao je.

Kritizirao je tehnokratske vizije u kojima bi strojevi, prema njegovim riječima, trebali preuzeti matricu ljudskog života, a ljudi postati sastavni dio strojeva.

‘Ako su ljudi sastavni dio strojeva, onda su oni u podređenom položaju. Strojevi trebaju biti sastavni dio ljudi. Ja mogu kopati lopatom, ali mogu zvati prijatelja koji dođe s traktorom i odradi to za sedam minuta. Tome služe strojevi’, rekao je.

Govoreći o umjetnoj inteligenciji, Sekulić je rekao da današnje tehnologije još ne smatra umjetnom inteligencijom u punom smislu riječi, nego operativnim sustavima koji se kreću prema tome. Smatra da se uz tehnološki razvoj mora razvijati i ‘duhovna dimenzija svijesti’.

Kao primjer dehumanizirajuće logike menadžerskog kapitalizma naveo je hipotetsku situaciju u kojoj autonomno vozilo bira između udara u čovjeka i udara u zid.

‘Imaš Teslu koja treba udariti u čovjeka ili u zid. Ona odabere udariti u čovjeka jer je mekše. Kad čovjeka rastaviš na komponente, koliko ima zlata, koliko ugljika, on košta možda 15 dolara. Jeftinije je iz pozicije menadžerskog kapitalizma da Tesla udari u čovjeka nego u zid jer će napraviti manju štetu. Zato bi se uz umjetnu inteligenciju trebala razvijati duhovna dimenzija svijesti, da znaš čime barataš’, rekao je Sekulić.

Zaključio je da dehumanizacija nije počela pojavom alata poput ChatGPT-a, nego da je riječ o dugotrajnom stanju civilizacije koje je dodatno ojačalo kada je menadžerski kapitalizam preuzeo prevlast.

‘Nije kapitalizam problem. Nemaš potpuno kapitalističku zemlju bez socijalističkih momenata ni potpuno nekapitalističku zemlju bez kapitalističkih momenata. Pitanje je kako ćeš te stvari posložiti. Ali ako staviš sve ispred interesa određenih grupacija, tada dobivaš ozbiljan problem. On je prvenstveno duhovne naravi. To je vrhunac korporativne svijesti koja je potpuno dehumanizirajuća i koja nema nikakvu drukčiju svijest osim da razluči što je isplativo. To je vrhunac kulture u kojoj je zločin isplativ’, rekao je.