Fašizam ili antifašizam. Kokoš ili jaje. Odgovor je jednostavan. Fašizam je došao prvi. Antifašizam je bio reakcija na njega. Odgovor ljudi koji nisu htjeli živjeti u svijetu rasnih zakona, logora, okupacije, etničkog čišćenja i države koja ljude dijeli na poželjne i nepoželjne.
Postoje datumi koji nisu samo datum. Nisu protokol, nisu vijenci, nisu prigodni statusi političara koji bi i na sprovodu pitali fokus grupu što smiju osjećati. Deveti svibnja jedan je od tih dana. Dan Europe. Dan pobjede nad fašizmom. Dan kad se civilizacija, nakon krvi, logora, spaljenih sela i milijuna mrtvih, barem nakratko usuglasila oko jedne jednostavne stvari, da je fašizam zlo.
Bez ali.
Jer ‘ali’ je najveća bolest današnje Hrvatske. Bijedna i kukavna.
Jer čim netko kaže da je antifašist, iz grmlja odmah iskače brigada moralnih knjigovođa koja kreće s mantranjem o ‘svim totalitarizmima’, ‘komunističkim zločinima’, ‘dvama ekstremima’, ‘nijansama’, ‘kompleksnom povijesnom kontekstu’. Možemo i o tome, dapače. Bilo kad, bilo gdje, sa sekundantima ili bez njih. Nitko normalan nema problema pričati o tome. Dapače. O svemu. O Bleiburgu, križnim putevima, poratnim likvidacijama, represiji, Golom otoku. Sve to postoji i sve to pripada povijesti.
Ali ne u ovoj rečenici.
Jer ovdje govorimo o osnovnom redoslijedu stvari. O tome što je bilo prvo. Fašizam ili antifašizam. Kokoš ili jaje. Odgovor je jednostavan. Fašizam je došao prvi. Antifašizam je bio reakcija na njega. Odgovor ljudi koji nisu htjeli živjeti u svijetu rasnih zakona, logora, okupacije, etničkog čišćenja i države koja ljude dijeli na poželjne i nepoželjne.
Tu ide točka.
Sve ostalo je pokušaj relativizacije iz kukavičluka.
I zato je posebno odvratna ova moderna hrvatska pojava u kojoj neki mudraci pokušavaju biti ‘malo ustaše, ali kulturno’. Nemaju hrabrosti otvoreno stati iza onoga što zapravo misle ili wannabe da misle, pa se skrivaju iza migova, polurečenica, dvostrukih konotacija, folklora, pjesmuljaka, ‘starih hrvatskih pozdrava’, memeova i beskrajnog ‘ali’. To nije ideologija. To je kukavičluk.
Jer budimo brutalno iskreni, ustaše nisu bili nikakvi romantični ratnici. Bili su zločinci i kukavice. I takvi su ostali do kraja. A tzv. NDH nije bila ni nezavisna, ni ozbiljna država. Bila je marionetska tvorevina podijeljena između Nijemaca i Talijana, toliko jadna da su gotovo svi oko nje kontrolirali više teritorija nego ona sama. Talijanski fašisti držali su Dalmaciju. Nijemci su upravljali vojskom i politikom. Partizani su oslobađali teritorij. Četnici su imali svoje zone. Saveznici su odlučivali o sudbini rata. Mit o nekakvoj moćnoj NDH povijesno je smiješan. I nakaradan, kao i ‘ona’ sama.
I ono najvažnije: Hrvatska nije izgubila Drugi svjetski rat. Hrvatska ga je dobila.
To nije ideološki stav. To je povijesna činjenica.
Hrvatska je bila na strani saveznika. Hrvatska je kroz ZAVNOH udarila temelje moderne državnosti. Hrvatski Ustav jasno kaže da se suvremena Hrvatska temelji, između ostalog, na antifašističkoj borbi i nasuprot NDH. Nasuprot rasnim zakonima. Nasuprot fašizmu.
To je temelj naše države. Jer smo pobjednici. Jer smo bili baš tamo gdje smo trebali biti. I tako je kul danas biti Hrvat. Genetski povezan s generacijama poštenih i hrabrih ljudi koji su tjerali strah u kosti klošarima, slugama dušmana i izdajnicima protiv roda svoga. I kulture svoje. I jezika. I protiv vjere svoje, prokletnici. Protiv Isusa Krista. U njega su se kleli, crne im duše bile. U Krista i u domovinu hrvatsku dok su potpisivali rasne zakone i činili užasna nedjela svoja.
I zato je posebno jadno kada danas po birtijama i svadbama prkani s harmonikama pjevaju o luzerima koji su 1945. završili po Argentini i drugim rupama svijeta, kao da se radi o nekakvoj epskoj tragediji poražene časti. Ne, prijatelji. To je bio poraz fašizma. I dobro je da je bio poražen. I opet će biti poražen svaki put kad digne glavu. Ma koliko se god nakrali i zgrnuli zlata, neće moći kupiti mira ni spokoja. Koliko god bilo zlata ustaškoga, socijalističkog, pretvorbeno-privatizacijskog, domovinskog i svih zlata što nam otimaju svaki dan kroz reketaške poreze da bi njima bilo dobro. Samo da bi njima bilo dobro. Đubrad agresorska na fjaku našu.
Kad dođe tip koji ne jebe nikoga dva posto. I svaki dan to govori iz televizije, iz parlamenta, sa hvarskoga ili Markova trga, o mudantinama opozicije, vrhovnom ili bilo kojem smiješnome sudu. I nitko ga živ ne jebe, jer nemaju muda, jer im se ne da, jer rade u državnoj firmi, imaju braniteljsku penziju i dicu tako sjebanu koliko nijedna generacija nije svoju dicu sjebala nikada. Hrvati se svako toliko zajebu i onda kao curice plaču i lupaju u zid glavom, navečer vila – ujutro kobila, svi ih moramo tetošiti koliko su pičkasti i tragični tako iztraumatizirani. Kao da mi nismo, jebote.
Hrvati nikad ne gube u ratovima, gube samo kad su utopljeni u letargiju, kad mjesečare između ratova. Onda prvi zid, sranje, ubiti, zaklati, revolucija, kralj je mrtav – živio kralj! Da nije tog mentaliteta ‘sidin pored mora, jebe mi se živo, dobro mi je, dođi popit pivo’, , mi bi svake godine ratovali. Protiv sebe i drugoga, svejedno. Svi će najebat. Sve kombinacije igraju, kvart protiv kvarta, košarka, ‘šarac’ mali balun, VBR, nogomet, Echelon 4, birajte, mi ćemo sigurno pobijediti.
Nema ničeg časnog u fašizmu.
Ničeg.
Didovi su nam bili partizani. Ne zato što su čitali Marxa pod maslinom, nego zato što je to bilo časno. Zato što su talijanski fašisti u Dalmaciji htjeli zatrti jezik, kulturu, identitet i način života ljudi koji su ovdje živjeli stoljećima. Zato što je trebalo obraniti obitelj, selo, grad i dostojanstvo. I zato ti ljudi, koji su s puškom otišli u brda protiv jedne od najjačih vojnih sila svijeta, ne mogu biti u istoj rečenici s današnjim internet-ratnicima koji glume opasne frajere uz Thompsona, pivu i anonimne komentare po Facebooku.
To nije ista liga hrabrosti. Nije isti svemir.
Na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom treba izvjesiti hrvatsku zastavu. Treba odati počast ljudima koji su se borili protiv fašizma. Bez kalkulacija. Bez srama. Bez ‘ali’. Nema tu Ustavnog suda, čekanja, zajebancije, nego odma ‘cut’, odjebi.
Jer dok god postoji potreba da se fašizam relativizira, postoji i potreba da mu netko kaže: No pasaran. Stvarni nopasaran, ne naša opozicijaposran. Najebe svaka druga generacija jer nisu zgazili žohara čim je ulizao u stan. Desetina, PDV, ‘nije govno nego se pas posra’. Šest iljada eura misečno, kartice, auto, službeni put u inozemstvo, institut Mile Budak; gledaš, tipkaš po najmodernijim izraelskim ili SAD tastaturama za nadzor i medijsku kontrolu; i nemoš virovati koje ovce. Fašizam je kurvin sin oduvijek i kako već volite tog mutikašu zvati.
Palamač Majk Tajsonovski čim mu izviri glavica. Bez pjevanja borbenih, jebale vas revolucije vaše. Od fašizma je jača samo impotencija antifašizma. Tu nema ideologije, ničega. Čista matematika.
