Ova priča nije o kavi, nego o političkoj kulturi u kojoj ‘preletjeti’ više nije sramota, nego taktika
1
Ova priča nije o kavi, nego o političkoj kulturi u kojoj ‘preletjeti’ više nije sramota, nego taktika
U Hrvatskoj se vlast ne stječe revolucijama ili ideologijama, ponekad ni na izborima. Ona se mijenja – uz kavu. Ne onu brzinsku iz automata, nego onu političku: produženi espresso, malo pjene, puno kalkulacije i još više kratkog pamćenja.
To je napitak koji ne razbuđuje građane, nego mandate. I dok obični ljudi uz kavu rješavaju ljubavne drame i kredite, političari uz istu šalicu rješavaju – većinu u Saboru. Jer, kako smo naučili posljednjih mjeseci, put od oporbe do vlasti ne vodi preko birača. Vodi preko stola, dvije stolice i jedne vrlo pristojne rečenice: ‘Ajmo na kavu.’
Espresso, ali bez karaktera
Boška Ban bila je među prvima koja je demonstrirala kako se to radi. Nema tu puno filozofije: najaviš kavu, odeš na kavu, popiješ kavu – i voilà, već si dio vladajuće većine. Kao da se radi o loyalty programu, a ne o političkom mandatu. Naravno, sve to dolazi uz standardni paket objašnjenja: ‘razgovaramo o projektima’, ‘važni su interesi građana’, ‘treba biti konstruktivan’. U prijevodu: birači su bili korisni dok su glasali, a sada su, pa… statistika.
‘Kad je neka kava loše prošla?’
Dario Zurovec je, pak, odlučio cijelu stvar dignuti na razinu mudre izreke. ‘Kad ste vi čuli da je neka kava loše prošla?’ pitao je retorički, kao da govori o životnoj filozofiji, a ne o političkom manevru. To je možda i najiskrenija rečenica u cijeloj priči. Jer loše prođu samo principi, predizborna obećanja i ideja da mandat pripada biračima. Zurovec je tako, uz osmijeh i kofein, elegantno objasnio ono što se u Hrvatskoj već zna: politika je fleksibilna disciplina, a kralježnica opcionalni dodatak.
Treća šalica je već na stolu
I taman kad se činilo da smo iscrpili metaforu, dolazi Darko Vuletić. Novi predsjednik HSS-a još formalno nije napravio potez, ali sve je već tu: kuloarske priče, mogućnost preuzimanja mandata i – naravno – odrađena kava s premijerom. Ako mu Krešo Beljak prepusti mandat, scenarij je već napisan. Jer u ovoj fazi političkog života Hrvatske, kava nije piće. Ona je protokol.
Mali macchiato, velika većina
I onda krene kolektivno pretvaranje da se ništa posebno ne događa. Kao, ljudi razgovaraju. Kao, normalno je sjesti i popiti kavu. Kao, to nema veze s političkim zaokretima. Kava je postala najjeftiniji alat političke stabilnosti. Ne treba koalicijski sporazum, ne treba ideološko usklađivanje, ne treba čak ni objašnjenje. Dovoljno je sjesti, klimnuti glavom i kasnije reći da si ‘prepoznao trenutak’.
U zemlji u kojoj je politička odgovornost već dugo na dijeti, kava je samo kulisa. Problem su žetončići koji u svakoj šalici vide priliku za novi politički aranžman. Jer kad mandat postane osobna imovina, a ne povjerenje birača, onda je sasvim logično da se može zamijeniti – kao sitniš nakon računa.
I zato ova priča nije o kavi, nego o političkoj kulturi u kojoj ‘preletjeti’ više nije sramota, nego taktika. U kojoj se promjena strane ne objašnjava – nego normalizira. Možda je najpreciznije reći: u Hrvatskoj postoji nova politička jedinica mjere. Nije to glas, nije mandat, nije ni ideologija. To je kava. Jedna kava – jedna ruka.
