Mačke su najbolji ljudi jer nemaju potrebu svima objašnjavati tko su, što osjećaju i zašto nešto rade. Postoje, promatraju, povremeno te počaste pažnjom i smatraju da si je zaslužio. To je emocionalna pismenost na višoj razini. No, ljudi se vrijeđaju jer ih mačka ne obožava bezuvjetno. Mačka bira. I to je ono što ih najviše …
Tvrdnja da su mačke psihopati kruži godinama i redovito se vraća u popularne članke, komentare i pseudoznanstvene rasprave. Razlog je gotovo uvijek isti: pogrešno tumačenje mačjeg ponašanja i još pogrešnije razumijevanje ljudske psihologije.
Ideja da su mačke emocionalno hladne, manipulativne ili čak opasne temelji se na pretpostavci da ne pokazuju osjećaje na način koji je ljudima lako prepoznati. Za razliku od pasa, mačke nemaju razvijenu mimiku lica koja bi jasno signalizirala emocije. Ne ‘smiješe se’, ne traže stalni kontakt očima i ne reagiraju uvijek odmah na ljudske naredbe. To se često tumači kao nedostatak emocija, iako je riječ o razlici u komunikacijskim kodovima, a ne o emocionalnom deficitu.
Becky Evans, psihologinja sa Sveučilišta u Liverpoolu, tijekom istraživanja odnosa između ljudi i mačaka primijetila je koliko se često u razgovorima pojavljuje tvrdnja da su mačke psihopati. Razlog, prema njezinim riječima, leži u tome što ljudi emocije drugih bića procjenjuju prema ljudskim mjerilima. Kada se suoče s bićem čije izražavanje ne razumiju, skloni su ga doživjeti kao hladno ili prijeteće.
Znanstvena istraživanja pokazuju da ljudi ionako nisu naročito dobri u čitanju emocija, čak ni kod drugih ljudi. Psihologinja Lisa Feldman Barrett upozorava da se većina studija o prepoznavanju emocija oslanja na ograničen izbor ponuđenih odgovora, što ispitanike zapravo trenira da određene izraze povezuju s unaprijed zadanim emocijama. Kada se ti obrasci uklone, sposobnost preciznog prepoznavanja emocija značajno opada.
Slično se događa i s mačkama. Ljudi koji nemaju iskustva s mačkama često njihovo ponašanje doživljavaju kao nepredvidivo ili zlonamjerno. Oni koji s mačkama žive i poznaju ih, bez većih problema prepoznaju suptilne signale raspoloženja, nelagode ili zadovoljstva. Kao i kod ljudi, emocionalna komunikacija postaje jasnija što je odnos bliskiji.
Zanimljivo je i da se u ovim raspravama često pogrešno definira sam pojam psihopatije. Suvremena istraživanja neuroznanosti pokazuju da psihopatija ne znači odsutnost emocija, već drukčije obrasce njihove obrade i reagiranja. Osim toga, osoba s psihopatskim osobinama ne mora nužno postati nasilna ili kriminalna, što dodatno dovodi u pitanje olako korištenje tog pojma u kontekstu životinja.
Upitna je i metodologija dijela istraživanja koja se bave navodnom ‘psihopatijom’ mačaka. U jednom slučaju vlasnici su zamoljeni da opišu ponašanja svojih mačaka koja smatraju psihopatskima, pri čemu su se navodili primjeri poput preuzimanja psećeg kreveta, ‘zasjeda’ s kuhinjskog pulta ili maltretiranja drugih kućnih ljubimaca. Riječ je o ponašanjima koja su u mačjem svijetu uobičajena i često ukazuju na nezadovoljene potrebe ili loše prilagođeno okruženje, a ne na patološke osobine.
Na kraju, čak i autori tekstova koji šire ideju o ‘mačkama psihopatima’ obično priznaju da nije riječ o svim mačkama. Spominju se umiljate, mirne i društvene životinje koje provode dane tražeći bliskost s ljudima. Unatoč tome, stereotip opstaje jer je jednostavan, zabavan i uklapa se u narativ prema kojem mačke navodno manipuliraju ljudima hranom i glume privrženost.
Mačke, međutim, ne djeluju iz prijetnje ni ucjene. One komuniciraju na način koji zahtijeva pažnju, promatranje i razumijevanje. Mačka čije se potrebe poštuju i čiji se signali prepoznaju pokazuje suradnju, privrženost i emocionalnu povezanost jednako stvarnu kao i kod bilo koje druge životinje. Problem, kao i obično, nije u mačkama, nego u ljudskoj potrebi da sve što ne razumije odmah proglasi poremećenim.
