Nick Cave je u prosinačkom izdanju svog bloga The Red Hand Files pisao o ponovnom otkrivanju snage koncerata iz perspektive publike i o paralizirajućem strahu koji prati izvođače na pozornici, dakle o nečemu što se rijetko čuje od glazbenika njegove razine. Povod su bila dva pitanja čitatelja, jedno o emocionalnoj otupljenosti na koncertima, drugo o …
Nick Cave je u prosinačkom izdanju svog bloga The Red Hand Files pisao o ponovnom otkrivanju snage koncerata iz perspektive publike i o paralizirajućem strahu koji prati izvođače na pozornici, dakle o nečemu što se rijetko čuje od glazbenika njegove razine.
Povod su bila dva pitanja čitatelja, jedno o emocionalnoj otupljenosti na koncertima, drugo o tremi i strahu od nastupa. Cave odgovara iz osobnog iskustva, navodeći da tijekom turneja nema potrebu odlaziti na tuđe koncerte jer je ‘zvučno i emotivno preopterećen’. No nakon višemjesečne pauze, iznenada se vratio publici i posljednjih mjeseci prisustvovao nizu koncerata, među kojima su nastupi Boba Dylana, Swansa, Radioheada, Camerona Wintera i Dirty Threea.
Posebno se zadržava na koncertu Radioheada u londonskoj O2 Areni, gdje se, kako piše, prvi put u životu našao u publici na tako velikom događaju. Okružen s dvadeset tisuća ljudi, svjedočio je snažnoj kolektivnoj emociji, plesu, suzama, zagrljajima i potpunom prepuštanju glazbi. Taj trenutak naveo ga je na razmišljanje o jedinstvenoj moći koncerata uživo, o sposobnosti glazbe da poveže pojedince u zajedničko iskustvo i da djeluje kao moralna, gotovo iscjeljujuća sila.
Cave uspoređuje koncert s drugim oblicima duhovne prakse kojima se bavi, poput meditacije, boravka u prirodi ili odlaska u crkvu, ali zaključuje da nijedna od njih nema istu razinu transcendencije kao živa glazba. Prema njegovim riječima, koncerti zrače dobrotom koja se širi publikom i dalje u svijet, djelujući kao korektiv stvarnosti i način da se ‘zlo drži podalje’. Publika Radioheada, smatra Cave, reagirala je ne samo na izvanrednu glazbu, nego i na hrabrost izvođača koji su pred tisućama ljudi izložili vlastitu ranjivost.
U drugom dijelu teksta obraća se glazbenici koja se bori s tremom, opisujući unutarnji glas sumnje kao neizbježnog demona s kojim se susreće svaki svjestan umjetnik. Pitanja vlastite vrijednosti, strah od odbacivanja i paraliza pred tuđim sudom, prema Caveu, nisu samo izvođački problem, već širi egzistencijalni strah od zauzimanja prostora u svijetu. Prevladavanje tog glasa, piše, nije samo put prema slobodi na pozornici, nego i prema hrabrosti u životu općenito.
Zaključno, Cave se vraća slici mase u O2 Areni, tumačeći je kao kolektivno prepoznavanje jednostavne, ali rijetke ljudske hrabrosti. Stajati pred drugima i reći ‘ovo smo mi, ovako mislimo i osjećamo’ za njega je čin svakodnevnog herojstva. Upravo ta iskrenost, smatra Cave, ima moć pokrenuti publiku i, barem nakratko, popraviti svijet.
