Bristolski tihi požar: Kako su Massive Attack prepisali pravila plesne muzike 1991. godine

S okusom sjete, ako se sjeta uopće može okusiti, vraćamo se jednom od najutjecajnijih albuma ikad snimljenih – ‘Blue Lines’ benda Massive Attack.

Travanj 1991. bio je zanimljivo razdoblje. Dok je Seattleov grunge preoblikovao rock kroz distorzirane gitare i tjeskobne vokale, Bristol je tihim tempom gradio vlastiti pravac – onaj koji će imati dalekosežan utjecaj. Nije to bila muzika koja te hvata za ovratnik; bila je to muzika koja se neprimjetno uvlačila pod kožu i ostajala ondje.

Britanska plesna scena tada je bila u prijelomnoj fazi. Rave kultura dosegnula je svoj vrhunac, superklubovi su mijenjali ilegalne partyje, a house i techno postajali su sve komercijalniji. No činilo se da nedostaje nešto dublje. Dance muzika bila je sve više muzika za tijelo, a sve manje za um, piše Decoded.

U tom trenutku pojavljuju se Massive Attack – zapravo više kolektiv nego bend – nastali iz bristolskog soundsystema The Wild Bunch, skupine DJ-a, repera, grafitera i ostalih urbanih nomada osamdesetih. Trojac Robert ‘3D’ Del Naja, Grantley ‘Daddy G’ Marshall i Andrew ‘Mushroom’ Vowles stvorili su nešto što se tada činilo neobičnim, a danas se naziva začetkom trip-hopa.

Bristol je imao ključnu ulogu u tome. Grad je stoljećima bio trgovačko središte, ali i prostor koji je njegovao outsider mentalitet, ni londonski ni provincijski. U klubovima su se miješali pankeri, reggae ekipa, rejveri i hip-hop zajednica, pa su utjecaji kružili slobodno. Daddy G je kasnije rekao da je sve bilo mirno jer su svi ‘više bili u fazi spliffa nego speeda’. Rezultat je bila muzika za razmišljanje, a ne za trčanje.

Neneh Cherry i njezin suprug Cameron McVey bili su ključni za to što je ‘Blue Lines’ uopće nastao. Potaknuli su ‘lijenčine iz Bristola’ da uđu u studio, sufinancirali snimanje i pomogli oblikovati zvuk koji je spajao soul, hip-hop, reggae i jazz u nešto sasvim novo. Dio snimanja odvijao se u njihovom londonskom stanu, kojeg su Massive Attack duhovito nazvali ‘Poo Room’.

Rezultat je bio album bez presedana. Još nije postojao pojam trip-hop, ali to je upravo ono što su stvorili – plesnu muziku za slušanje. Daddy G ju je nazvao ‘muzikom za glavu, a ne za noge’. Temelj su činili semplovi: od Billyja Cobhama do Isaaca Hayesa i Mahavishnu Orchestra. Uređivali su ih pomoću Ensoniq samplera i Yamaha ritam-mašine, dodajući minimalne instrumente i vokale Share Nelson i Horacea Andyja.

‘Blue Lines’ funkcionira zato što je promišljeno složen kolaž emocija i žanrova. Od mračne ‘Safe from Harm’ do zadimljene ‘Five Man Army’, album se kreće između hip-hopa, soula i reggaea. A onda dolazi ‘Unfinished Sympathy’ – pjesma koja je definirala čitav žanr. Shara Nelson improvizirala je melodiju, Jonny Dollar predložio orkestraciju, a snimili su je s 40-članim orkestrom u Abbey Roadu. Bez bas linije, s minimalnim udarcima i veličanstvenim gudačima, pjesma je postala bezvremenska.

‘Unfinished Sympathy’ zauzela je 13. mjesto na britanskoj top-listi i prvo u Nizozemskoj. Video u kojem Nelson hoda ulicama Los Angelesa u jednom kadru postao je simbol introspektivne elektroničke muzike devedesetih. Album je inspirirao cijelu generaciju – od Portisheada i Morcheebe do Björk, Mobyja, Leftfielda i Gorillaza.

‘Blue Lines’ i danas zvuči svježe. Nema u njemu datiranih beatova ni pretjerane produkcije. Remaster iz 2012. samo je pročistio već postojeće slojeve i naglasio njegovu bezvremenost. Massive Attack su kasnije postali mračniji s ‘Mezzanine’ i introspektivniji s ‘Protection’, ali taj osjećaj otkrivanja, to čudo prvog stvaranja, nikada nisu ponovili.

Daddy G je kasnije rekao da je ‘Blue Lines’ njihov najsvježiji rad jer tada nisu imali očekivanja, nisu znali što će nastati – samo su stvarali muziku kakvu su sami željeli slušati. Upravo zato taj album i dalje traje. Trip-hop je možda prošao kao trend, ali ‘Blue Lines’ i dalje šapuće svoj utjecaj kroz svaku generaciju koja otkriva da plesna muzika može biti i misaona.