Za mnoge je rejv nezamisliv bez koktela MDMA-a, ketamina, 2CB-a ili barem mora piva. Ritam, konfuzija, kolektivni trans – sve se to tradicionalno veže uz kemiju. Autor Mattha Busby, nakon petnaest godina u toj rutini, odlučio je napraviti radikalni rez: otići na jedan od najspektakularnijih festivala elektroničke muzike u Kanadi, Bass Coast u Britanskoj Kolumbiji, …
Za mnoge je rejv nezamisliv bez koktela MDMA-a, ketamina, 2CB-a ili barem mora piva. Ritam, konfuzija, kolektivni trans – sve se to tradicionalno veže uz kemiju. Autor Mattha Busby, nakon petnaest godina u toj rutini, odlučio je napraviti radikalni rez: otići na jedan od najspektakularnijih festivala elektroničke muzike u Kanadi, Bass Coast u Britanskoj Kolumbiji, i proći kroz njega potpuno trijezan. Bez alkohola, bez cigareta, bez psihoaktivnih dodataka. Sve je opisao na stranicama Vice magazina.
Ono što je u početku izgledalo kao asketski eksperiment pretvorilo se u svojevrsno otkrivanje drugog lica scene. U trenucima kad u tri ujutro krene dubstep drop, cijeli šator djeluje kao da traži jednu stvar – kolektivno oslobođenje kroz kemiju. Odbijanje nudi frustraciju, osjećaj isključenosti, gotovo kao da nisi u istom filmu. No nakon nekoliko dana i vlastitog ‘treninga’, autor shvaća da može skakati i bez droge, i pritom osjetiti jednaku euforiju.
Četverodnevni festivalski maratoni na koktelima opijata i stimulansa završavaju iscrpljenošću, dezorijentacijom i ‘zombifikacijom’. Ovaj put sve je promatrao izvana – gurnute čeljusti, očajne pokušaje nabavke još ‘materijala’ – i prvi put vidio koliko su takvi rituali razorni. Ples bez alkohola i ketamina činio mu se isprva krut, ali je ubrzo shvatio da ritam i sama glazba nose vlastiti psihodelični potencijal. Ponavljanje, hipnoza i kolektivna energija imali su učinak koji je podsjećao na droge.
View this post on Instagram
Prednost je bila u tome što se sjećao svega. Bez zamućenih sjećanja i konfuzije znao je imena i razgovore. Jeo je tri obroka dnevno, što mu je na festivalu bio presedan, i uživao u hrani umjesto u euforičnom zaboravu. Primijetio je i da kontrolirano disanje i ples imaju gotovo psihodeličan učinak, poput šamanskih rituala.
Zanimljiv paradoks bio je osjećaj da biti trijezan u masi onih na drogama ponekad djeluje ‘tripičnije’ od samog uzimanja droge. Čudni pokreti, grimasiranje i kolektivna ekstaza djelovali su halucinantno. U tim trenucima pomagala je zajednica. Bass Coast organizira dnevne sastanke za trijezne sudionike, a autor je u njima pronašao sidro – osjećaj podrške i benignog pritiska da izdrži bez iskušenja.
Uvidio je i da psihodelici više nisu subverzivni kao nekad. Kad tetka ide na pilates nakon što mikrodosira gljive, teško je govoriti o kontra-kulturi. U tom smislu, zaključio je, možda je najveći bunt danas jednostavno piti vodu. I to bez kombuche.
Tijelo je, naravno, osjećalo iscrpljenost od ritma i suhog zraka, a nos mu je bio začepljen od prašine jednako kao i inače, kad bi konzumirao drogu. Ali nakon festivala nije došao depresivni slom, nego jasna glava, stabilna energija i osjećaj da je doživio muziku bez filtera.
Iskustvo je bilo teško, ali oslobađajuće. Busby priznaje da bez kemije nije plesni ‘demi-bog’, ali ostaje spoznaja da se može zabaviti, doživjeti ekstazu i ostati uspravan bez uništavanja serotoninskog sustava. Možda je, kaže, trijeznost zaista nova droga. Ili je, jednostavno, postao onaj dosadni lik koji to tvrdi bez ironije. Provjerite na stranicama VICE gdje je izvorni članak u cijelosti.
