Zašto nam trebaju nezavisni prostori (poput Tunela) i zadružni klubovi više nego ikad

Dok cijene rastu, a klubovi sve više nalikuju korporativnim pogonima za ekstrakciju profita, sve je očitije da nam alternativni prostori – oni koje stvaraju i vode sami pripadnici zajednice – nisu samo poželjni, već nužni. Neprofitni, zadružni i DIY klubovi poput Bonjour u Glasgowu, Partisan u Manchesteru ili Wharf Chambers u Leedsu pokušavaju djelovati izvan tržišne logike koja guši raznolikost i sigurnost noćnog života. No, unatoč entuzijazmu, ti prostori preživljavaju na rubu – jer ih ista struktura koju pokušavaju nadvladati često i uništi.

U tekstu za Mixmag, istraživač i DJ Mike Smaczylo analizira krizu DIY i zadružnih prostora kroz konkretne primjere i povijesni kontekst. Piše o tome kako su queer, radničke i migrantske zajednice – upravo one koje su najviše marginalizirane – stvarale sigurne zone otpora, ali i o tome kako ih neoliberalna mašinerija guta, namećući porezne okvire, birokratske prepreke i najamnine koje rastu brže od podrške.

Jedan od upečatljivih primjera je Bonjour, queer zadružni klub u Glasgowu koji je nudio besplatne ulaze za one koji si to ne mogu priuštiti, fond za taksi kako bi se posjetitelji mogli sigurno vratiti kući te prostor za radionice i zajedničke inicijative. No Bonjour je propao – pogođen dugovima koji su se gomilali od početka pandemije, rastom cijena režija i nedostatkom institucionalne podrške. Bio je registriran kao trgovačko društvo jer nije imao resurse za stjecanje statusa dobrotvorne organizacije, a takva https://sigureca.hr/wp-content/uploads/2023/08/blog-36.webpistrativna klasifikacija mu je, paradoksalno, oduzela šansu da preživi iako nikad nije radio za profit.

Sličnu priču dijeli i Partisan Collective iz Manchestera, koji je svojedobno vodio klub i radne prostore u bivšoj sinagogi u Cheetham Hillu. Tamo su se okupljale organizacije za podršku ženama, migrantima i LGBTQ+ zajednici, dok su se u podrumu odvijali partyji s lokalnim DJ-ima i povremenim headlinerima koji su nastupali bez honorara. Partisan je izgubio svoj prostor tijekom pandemije i danas djeluje u mnogo manjem obujmu, suočen s cijenama najma koje se približavaju londonskima i sve težim uvjetima za rad. No i dalje se drže svojih principa: participativno odlučivanje, jednakost plaća, otpor komercijalnoj logici i posvećenost zajednici.

U Leedsu, kolektiv Wharf Chambers ima sličnu misiju. Oni su oblikovali prostor koji danas funkcionira kao queer utočište, s nominalnim članarinama, jednakim plaćama i otvorenim pozivima zajednici da sudjeluje u odlučivanju. Polazište im je, kako kaže članica Belén, suprotstaviti se osjećaju beznađa koji prevladava među mladima koji su naslijedili zemlju s urušenim sustavom socijalne skrbi i sve većim ekonomskim jazovima.

Sve ove priče ukazuju na istu stvar: klub više nije neutralni prostor zabave. Kako je tvrdila Terre Thaemlitz (DJ Sprinkles), klubovi često reproduciraju iste hijerarhije i isključenja koje nalazimo i izvan njih – heteronormativne, rasne, klasne – samo s boljim osvjetljenjem. Upravo zato zadružni i neprofitni prostori, koliko god nesavršeni, pokušavaju pomaknuti ravnotežu. Oni ne nude iluziju slobode – oni je zajednički grade.

Smaczylo podsjeća i na povijest otpora kroz zauzimanje prostora, od Hyde Park Diggersa 1649. do Spiral Tribe kolektiva iz ranih ‘90-ih. Njihovi ilegalni raveovi, organizirani u napuštenim zgradama i poljima, predstavljali su borbu za zajednički prostor u vrijeme kad je privatizacija postajala glavni projekt britanske politike. Danas je teško zamisliti da su ljudi mogli ‘otvoriti klub’ doslovno tako da promijene bravu i uđu. No upravo ta dostupnost prostora omogućila je eksploziju kulturne i glazbene inovacije koju danas uzimamo zdravo za gotovo.

Umjesto sjećanja na izgubljeno vrijeme, kolektivi poput Gut Level u Sheffieldu i novi DIY prostori u Glasgowu pokazuju da se borba nastavlja. Otvaraju se novi prostori, grade se nove mreže i stvaraju se uvjeti za kulturu koja nije komodificirana, nego zajednički oblikovana. No to zahtijeva stalnu podršku – ne samo kroz kupnju ulaznica, nego kroz aktivno sudjelovanje, solidarnost i razumijevanje da kultura ne nastaje odozgo, nego odozdo, piše Mixmag.

U vremenu u kojem se sve – pa i noćni život – svodi na tržišnu logiku, DIY prostori su rijetka mjesta gdje zajednice još uvijek mogu stvarati značenje, dijeliti prostor i brinuti jedni za druge. Zbog toga ih ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

U tom kontekstu pitamo se je li šibenski Tunel neka vrsta ‘DIY prostora’?

Po mnogim kriterijima – da. Nije bitno samo tko je vlasnik prostora, već kako se prostor vodi, kome je namijenjen i kakve vrijednosti promiče. Tunel kao kulturno-zabavni prostor kojim upravlja neprofitna udruga, koji se financira kroz javne natječaje i radi za lokalnu zajednicu, izbjegava komercijalnu logiku, potiče nezavisne i underground sadržaje, daje prostor mlađim i neafirmiranim umjetnicima i koji se održava volonterskim i entuzijastičkim radom – sve su to jasni DIY elementi. Tunel nije squatt, nije zadružni klub u formalnom smislu, ali duhom itekako pripada toj klasi – pogotovo u kontekstu Hrvatske.