Stručnjaci s kojima se u filmu razgovara naglašavaju da današnji režimi u većini slučajeva i dalje formalno djeluju unutar izbornog sustava, što ih, prema nekima, razlikuje od klasičnog fašizma. Zasad.
1
Stručnjaci s kojima se u filmu razgovara naglašavaju da današnji režimi u većini slučajeva i dalje formalno djeluju unutar izbornog sustava, što ih, prema nekima, razlikuje od klasičnog fašizma. Zasad.
Pojam ‘fašizam’ posljednjih se godina sve češće koristi u javnom prostoru, nerijetko kao politička etiketa ili uvreda. No je li riječ samo o retoričkoj inflaciji ili o stvarnom povratku ideologije koja je obilježila najmračnije razdoblje 20. stoljeća? Upravo tim pitanjem bavi se američki novinar Johnny Harris u svojoj opsežnoj video-analizi ‘Is Fascism Back?’, objavljenoj na YouTubeu, gdje je u nekoliko dana prikupila više od 1,4 milijuna pregleda.
Harris, dobitnik nagrade Emmy i suradnik New York Timesa, u videu ne nudi jednostavan odgovor. Umjesto toga, vraća se na povijesne temelje fašizma, rekonstruirajući njegov nastanak kroz uspon Benita Mussolinija u Italiji i Adolfa Hitlera u Njemačkoj, te razgovara s nizom uglednih povjesničara i politologa koji se međusobno ne slažu oko toga može li se današnje političke trendove nazvati fašizmom.
Prema Harrisovoj analizi, fašizam nije tek opća autoritarna tendencija, nego specifičan povijesni projekt koji se prvi put oblikovao 1919. godine u Italiji. Benito Mussolini, bivši socijalist i ratni veteran Prvog svjetskog rata, osniva pokret koji slavi nasilje, militarizam i nacionalno jedinstvo pod snažnim vođom. Demokraciju proglašava slabom i neučinkovitom, a komunizam i socijalizam glavnim neprijateljima.
Ključni elementi tog projekta uključuju glorifikaciju političkog nasilja, stvaranje mita o poniženoj naciji koja mora biti ‘ponovno rođena’, identifikaciju unutarnjih i vanjskih neprijatelja te postupno razaranje demokratskih institucija iznutra. Mussolini, uz podršku dijela poslovnih elita i političkog establišmenta, najprije ulazi u parlamentarni sustav, a zatim ga demontira, ukida političke stranke, ograničava slobodu medija i uspostavlja jednopartijsku diktaturu.
Sličan obrazac, ali s još radikalnijom rasnom ideologijom, primjenjuje Adolf Hitler u Njemačkoj. Nacional-socijalistička stranka koristi demokratske izbore kako bi došla na vlast, da bi potom suspendirala ustav, zabranila druge stranke i uspostavila totalitarni režim. U središtu nacističkog projekta nalazi se ideja rasne čistoće i antisemitizam koji kulminira sustavnim genocidom nad Židovima i drugim skupinama.
Harris u završnom dijelu videa sažima nekoliko zajedničkih obilježja fašističkih režima: nasilne paravojne skupine u ranoj fazi, mit o slavnoj prošlosti i nacionalnom poniženju, demonizacija neprijatelja, podrška dijela ekonomskih elita, korištenje demokratskih mehanizama za osvajanje vlasti te ukidanje demokracije nakon dolaska na vlast.
Pozivajući se na suvremene primjere slabljenja liberalnih demokracija, jačanja ultranacionalističkih pokreta, retorike o ‘unutarnjim neprijateljima’ i veličanja snažnih vođa, Harris upozorava da određeni elementi podsjećaju na međuratno razdoblje. Istodobno, stručnjaci s kojima razgovara naglašavaju da današnji režimi u većini slučajeva i dalje formalno djeluju unutar izbornog sustava, što ih, prema nekima, razlikuje od klasičnog fašizma.
Povjesničar Federico Finchelstein tvrdi da se o fašizmu može govoriti tek kada demokracija bude u potpunosti uništena i zamijenjena diktaturom. Roger Griffin upozorava da je preciznije govoriti o ‘neliberalnim demokracijama’, sustavima koji zadržavaju izbore, ali postupno slabe zaštitu individualnih prava. Drugi autori, poput Timothyja Snydera i Williama Robinsona, smatraju da se suština fašizma može prepoznati i prije formalnog ukidanja demokracije, osobito u retorici koja se temelji na mitu, strahu i potrazi za neprijateljem.
Harris zaključuje da fašizam nije svaka politika koja nam se ne sviđa, nego specifičan način osvajanja i održavanja moći. Upozorava da povijest ne mora ponoviti 1933. godinu u identičnom obliku kako bi se pojavili slični obrasci. Prema njegovim riječima, smisao proučavanja fašizma nije u etiketiranju, nego u prepoznavanju rizičnih trendova dok još postoji prostor za političko djelovanje.
Video ne daje konačan odgovor na pitanje je li fašizam ‘ponovno tu’, ali jasno pokazuje da se rasprava među stručnjacima vodi ozbiljno i argumentirano. U vremenu kada se pojam često koristi olako, Harrisov rad podsjeća da iza te riječi stoji konkretna povijest nasilja, diktature i genocida, čije obrasce vrijedi razumjeti prije nego što ih počnemo uspoređivati sa sadašnjošću.
