Brazilci pretvaraju povijest u dragulje: Je li ‘Tajni agent’ i tajni kandidat za Oscara?

Brazil ima talent da svoje najmračnije godine pretvori u filmove koji izgledaju kao trileri, zvuče kao poezija i udaraju kao dokumentarac. Takav je i ‘Tajni agent’ (The Secret Agent), novi film Klebera Mendonçe Filha, koji se uoči Oscara profilirao kao jedan od najozbiljnijih kandidata sezone – i to u dvije kategorije odjednom: za ukupno najbolji film i za najbolji strani film. I to nije mala stvar. To je rijetka situacija u kojoj jedan film izvan engleskog govornog područja ulazi u glavnu ligu, među filmove koji se tradicionalno smatraju oscarovskim materijalom.

Radnja je smještena u Brazil 1977., usred vojne diktature, u vrijeme koje film na početku naziva ‘periodom velikih nepodopština’. Ali Mendonça Filho tu rečenicu koristi s ironičnim osmijehom: to je godina kad se u zemlji moglo nestati bez objašnjenja, kad su policija i korupcija bile nerazdvojne, a povijest je bila nešto što se prešućivalo, ne učilo.

U tom svijetu upoznajemo Marcela (Wagner Moura), udovca koji se skriva pod lažnim identitetom i pokušava pobjeći iz zemlje, dok paralelno traži tragove o majci koja je nestala pod misterioznim okolnostima. On nije tajni agent u klasičnom smislu – on je čovjek koji mora biti tajan da bi preživio. A to je možda i najjača metafora filma: represija te pretvara u nekoga tko stalno živi u šiframa.

Film pritom miješa epohe, presijeca vremenske linije, ubacuje fragmente iz arhiva, crno-bijele fotografije, radijske glasove, atmosferu Recifea i osjećaj da se stvarnost raspada na dijelove – kao da gledamo povijest koja se vraća u naletima, a ne linearno.

Tajni agent već sada ima ozbiljan ‘award season’ trag. Na festivalu u Cannesu Wagner Moura osvojio je nagradu za najboljeg glumca, a Kleber Mendonça Filho za najboljeg redatelja. Potom je Moura dobio i Zlatni globus za najboljeg glumca, a i film je ovjenčan istom nagradom u kategoriji stranog filma. Zlatni globus je jedan od najjačih međunarodnih signala koji film može dobiti prije Oscara. Upravo ovih dana ‘Tajni agent’ je osvojio i nagradu za najbolji međunarodni film na dodjeli Independent Spirit Awards za najbolje nezavisne filmove, što je također zanimljiv indikator. Sve to znači da Tajni agent ne dolazi na Oscare kao egzotični kandidat nego kao film s realnim zamahom.

Međutim, može li se dogoditi da u kategoriji najboljeg stranog filma dvije godine zaredom pobijedi brazilski film, i to slične tematike. Prirodna usporedba nameće se sama: prošlogodišnji laureat ‘Još sam tu’ (I’m Still Here), također je film o diktaturi i nestancima. No razlika između ta dva filma je u optici.

‘Još sam tu’ je drama iz obiteljskog kuta: priča o majci i supruzi koja nakon nestanka supruga pokušava sačuvati dostojanstvo i obitelj dok država razara sve oko nje. Film Waltera Sallesa igra na emociju, suptilno i tiho, kroz atmosferu svakodnevice koja se pretvara u paranoju.

‘Tajni agent’, s druge strane, djeluje kao politički noir s nervoznom energijom. To je film o bijegu, identitetu, dosjeima, policijskim šikanama i ljudima koji postaju duhovi. Mendonça Filho u njega ubacuje elemente horora, groteske i crnog humora, kao da kaže: diktatura nije samo tragedija, ona je i apsurd, i mučna farsa. Ako je ‘Još sam tu’ film o tome kako privatni život preživljava povijest, ‘Tajni agent’ je film o tome kako povijest proždire privatni život.

U kategoriji najboljeg stranog filma izgleda kao ozbiljan kandidat, ali ambicija da uđe i u utrku za najbolji film ukupno je puno veća igra. To je teren na kojem filmovi na stranom jeziku ulaze samo kad postanu kulturni trenutak. U zadnjih nekoliko godina Akademija je otvorenija prema međunarodnim naslovima, ali konkurencija je brutalna i često politički nastrojena prema američkim favoritima.

”Tajni agent’ ima ono što može probiti tu barijeru: snažnu glumačku izvedbu koja je već nagrađena, autora s reputacijom, priču koja je politički relevantna i stil koji nije siguran, nego drzak i autorski. Problem je što nije film koji se lako konzumira. On je slojevit, fragmentiran, ponekad namjerno dezorijentirajući. Ali baš zato ima šansu: Akademija sve češće nagrađuje filmove koji izgledaju kao da nisu snimljeni da bi se svidjeli.

Iza filma stoji kultni brazilski filmaš Kleber Mendonça Filho. Rođen 1968., karijeru je gradio kao kritičar, a onda počeo snimati filmove koji seciraju brazilsko društvo iznutra: klasne napetosti, paranoju sigurnosti, gentrifikaciju, političku korupciju. Njegovi filmovi često izgledaju kao da počinju kao realistične drame, a završavaju kao trileri, alegorije ili noćne more.

‘Neighboring Sounds’ (2012) ga je lansirao kao novo veliko ime, ‘Aquarius’ (2016) učvrstio ga je kao autora koji se ne boji sukoba s establišmentom, ‘Bacurau’ (2019) bio je njegov eksplozivni žanrovski iskorak, dok je ‘Pictures of Ghosts’ (2023) pokazao njegovu opsesiju rodnim gradom Recifeom, memorijom i nestajanjem prostora.

‘Tajni agent’ logičan je vrhunac tog puta: film koji sve njegove teme – Recife, represiju, klasne lomove, paranoju i sjećanje – pretvara u politički triler koji pulsira kao rana. I možda najvažnije: Mendonça Filho je autor koji nikad ne snima nostalgiju. Čak i kad se vraća u prošlost, on je ne romantizira. On je raskopava.