Sotona na Markovu trgu: Kako je Republika Hrvatska institucionalizirala pakao

Želeći promovirati ljepotu pisanja i potaknuti čitatelje da se jave na natječaj šibenske Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić’ za najbolju neobjavljenu kratku priču nadahnutu Ivom Brešanom uz 90. obljetnicu njegovog rođenja, objavljujemo priču o Sotoni na Markovom trgu.

Nagradni natječaj traži šibensku priču, na temu grada i njegova područja, o čemu sve detalje možete naći ovdje, a ova naša priča je tek usputna priča koja ne ulazi u konkurenciji natječaja već samo nastoji popularizirati pisanje i odati počast velikom Ivi Brešanu.

U utorak, točno u 10:32, na portu Vlade Republike Hrvatske pojavio se gospodin u crnom odijelu, s aktovkom i diskretno istaknutim rogovima.

‘Imate li dogovoreno?’, upitala je portirka tonom osobe koja je već vidjela i gore.

‘Imam stoljetni ugovor. Još od stoljeća sedmog’, odgovorio je i pružio pergament s pečatom koji je lagano dimio, taman toliko da ne aktivira protupožarni sustav.

Ugodno su ga smjestili u sobu za nenajavljene VIP goste s baroknim namještajem i zidnim tapetima na uzorak kopiran s Bašćanske ploče.

Protokol je reagirao bez panike. Vlada je već vidjela svakojakog vraga, od Carle del Ponte do Uskoka, ali sigurnosni sustav podigao je svejedno uzbunu na najveću razinu opreza kako situacija ne bi otišla do vraga. Preliminarno je utvrđeno da se protiv Sotone ne vodi nikakav kazneni niti prekršajni postupak, da nije viđen u društvu Zlatka Mamića niti pio kavu s mafijom. Službe o tome nisu imale nikakve spoznaje, kamoli materijalne dokaze. Državno odvjetništvo promptno je na upit kabineta premijera potvrdilo da dotični nije pod istragom. Stigla je i potvrda Europola da ne postoje međunarodne zapreke u kontekstu njegove ličnosti, lika i nedjela. Nije imao poreznog duga. Nije imao kaznene evidencije. Formalno gledano, bio je čistiji od većine saborskih zastupnika.

U roku od četrdeset minuta Vlada je formirala Povjerenstvo za izvanredne metafizičke okolnosti. U zemlji u kojoj je povjerenstvo odgovor na svaku neugodnost, i metafizika postaje administrativno pitanje. Radi povijesnih razloga, sazvano je i Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, iako Sotona već dulje vrijeme nije obnašao vlast. Barem ne formalno.

Na čelo povjerenstva postavljen je Kovač, Zlatko Kovač. Čovjek koji je dvadeset tri godine radio u službi, a da nitko nije bio siguran radi li išta ili samo postoji kao osiguranje za situacije koje je bolje ne imenovati.

Sjeli su jedan nasuprot drugom.

‘Gospodine…’, započeo je Kovač, Zlatko Kovač, prelistavajući dosje debljine četiri stranice.

‘Sotona’, pomogao mu je gost.

‘Dobro. Koji je cilj vašeg dolaska?’

Sotona je otvorio aktovku. Unutra nisu bili plamenovi ni sumpor. Bile su tablice. Projekcije. Špekulacije s Wall Streeta i londonskog Cityja. U jednom kutu jasno istaknuta ekonomska analiza Nevena Vidakovića, uredno podcrtana.

‘Došao sam po duše.’

U prostoriji je nastala tišina kakva nastaje kad se sudare metafizika i javna nabava.

‘Nažalost’, rekao je državni tajnik, ‘one su već u postupku javno-privatnog partnerstva. A imamo i EU, pitanje ingerencije, Šengena…’.

Istovremeno, na jednoj bliskoj, ali diskretnoj lokaciji u centru grada, savjetnici premijera već su dubinski analizirali komunikacijsku strategiju. Pozvan je i Radimir Čačić. Bilo je jasno da je vrag odnio šalu. Televizor u prostoriji bio je uključen, ali bez zvuka. Na ekranu su se mijenjali ‘breaking news’ titlovi o Njemu. Nije bila stvar u tome da je došao, nego kako to upakirati, staviti u nacionalni kontekst i zadani narativ.

U sali za sastanke Sotona je mirno pijuckao vodu iz državnog aparata. Bila je mlaka, neutralna, bez karaktera.

‘Moram priznati’, rekao je, ‘u drugim državama procedura je brža.’

‘Mi smo ozbiljna zemlja, još od vremena kad smo bili kraljevstvo’, odgovorio je predstavnik Ministarstva pravosuđa. ‘Kod nas sve ide kroz radnu skupinu.’

Formirana je Radna skupina za regulaciju odnosa između zemaljskih i podzemnih interesa hrvatskog nacionalnog zavjeta i savjeta. Imala je podskupine za tehnička, simbolička i eventualno eshatološka pitanja. Utvrdili su da je problem složen.

‘Glede duša, gospodine Sotona, možete podnijeti zahtjev putem e-Građani sustava’, rekao je Kovač, Zlatko Kovač. ‘Uz kvalificirani elektronički potpis i važeći OIB.’

‘Pobogu čovjeće, ne zovi vraga. Ja sam stvorio iskušenje’, rekao je Sotona.

‘Imate li token?’, upitao je smireni Kovač, Zlatko Kovač.

Po prvi put, Sotona je osjetio nešto nalik nelagodi, nelagodi koju osjetiti može samo vrag na trgu nazvanom po svecu. I to Marku, zaštitniku odvjetnika i zidara. Možda i slobodnih zidara.

Istodobno, ispred zgrade se okupila desnica. Spontano, kao produkt domino medijskog efekta. Presica je počela točno u podne jer sve drugo ne bi bile ure dostojne vražje nazočnosti u Banskim dvorima. Naravno da će biti u Banskim dvorima. Govornik je stajao pod hrvatskom zastavom, s pogledom uprtim prema krovu Sabora.

‘Ako je došao, neka zna da ovdje neće proći. Nije ni prije. Neće nikada’, rekao je. ‘Mi branimo vrijednosti.’

Netko iz pozadine dodao je: ‘I koncesije.’

Istovremeno, nešto dalje prema Iblerovom trgu ljevica je održavala tematsku tribinu naslovljenu na dolazak Sotone nenajavljeno u glavni hrvatski grad.

‘Je li Sotona društveni konstrukt?’, pitao je moderator.

‘Sve je konstrukt’, odgovorio je jedan profesor.

‘Osim kredita’, dobacio je netko iz publike.

Na Kaptolu je održan zatvoreni sastanak. Crkva je bila oprezna. Povijest ih je naučila da s metafizikom treba pažljivo.

‘Ako je došao’, rekao je jedan visoki dužnosnik, ‘onda je došao’.

‘Sigurno nije došao bez razloga. Nije trenutak za reviziju Vatikanskih ugovora. Tipično za Lucifera, doći u doba najgore inflacije.’

‘A možda smo mi razlog’, rekao je drugi, tiše.

Ustavni sud oglasio se priopćenjem od sedamnaest stranica. Dvanaest je bilo uvod. Zaključak je bio da se o pitanju zla ne može odlučivati bez jasne procesne pretpostavke. Ako Sotona nije pravna osoba, ne može biti ni tužen.

Grad Zagreb razmatrao je logistiku. Kako uvezati vraga u zelenu agendu? Možda ga možemo prikazati kao Albert Hoffmana na biciklu? Neka udruge pribave potpise za referendum pa da se vragu nabave token i OIB? Vražja prava i zelena tranzicija, digitalizacija.

Predsjednik Republike ukazao se na svim državnim dalekovidnicama uživo.

‘Ne bojimo se’, rekao je. ‘Ali postavljamo pitanja.’

Zastao je.

‘Mora znati da ova nacija ima karakter. Pa nismo mi Mađarska.’

Temperatura je rasla na ulicama, po domovima, i u staračkim domovima. Strojnica je najavio koncert za vražji dom.

Na pijaci su ljudi komentirali. ‘Đava ga ne odnija, kakve duše, uskoro ovdje neće biti žive duše. Osim možda ovih šta hranu dostavljaju.’

U trenutku kad je simbolička zbrka počela rasti, otvorila su se vrata Banskih dvora.

Premijer je izašao bez teatralnosti. Sjeo je.

‘Dobar dan’, rekao je.

‘Gospodine’, odgovorio je Sotona.

‘Razumijem da imate određene interese.’

‘Ja nudim iskušenje.’

‘Mi nudimo reformu.’

Nastupila je stanka. Ne retorička. Prava.

‘Kod mene’, rekao je Sotona, ‘dogovor traje vječnost.’

‘Kod nas’, rekao je premijer, ‘mandat traje četiri godine. Ili tri, četiri puta više’, bahato se nacerio. ‘To je dovoljno za stabilnost.’

Otvorio je fascikl.

‘Prema našim podacima, stopa razočaranja stabilna je. Podjele su funkcionalne. Moralna konfuzija ne prelazi prag upravljivosti. Tržište je zasićeno. Nemate komparativnu prednost.’

Sotona ga je promatrao.

‘Znači…?’

‘Znači da ste višak. Sustav proizvodi dovoljno bez vas. Kao Piletić ste.’

Na Kaptolu su započele molitve. Ne teatralne, nego proceduralne. Molilo se za mir, za razum, za stabilnost. U jednom trenutku netko je šapnuo: ‘Možda je već unutra.’

U Saboru su se raspravljale izmjene zakona o koncesijama, betonizaciji u uvozu tamjana iz Kine.

U medijima su brojali klikove. Vrag je najjači SEO, bez clickbaita i fake newsa.

U stanu ljubavnice saborskog zastupnika televizor je radio na ‘mute’.

Sotona je zatvorio aktovku.

‘U drugim državama ja unosim nemir’, rekao je. ‘Ovdje sam konkurencija.’

‘U čemu?’, pitao je premijer.

‘U obećanjima.’

Ta rečenica nije zvučala kao prijetnja. Zvučala je više kao analiza tržišta.

Previše za vraga.

Nije nestao u dimu niti u plamenu. Jednostavno je izišao, kao netko tko je zaključio da je sastanak bio suvišan.

Sljedećeg jutra sve je izgledalo uredno. Vlada je objavila da je situacija pod kontrolom i da su sve institucije postupale koordinirano. Predsjednik je istaknuo da je proces bio transparentan i da je pokazao otpornost sustava. Grad je najavio novu inicijativu za jačanje dijaloga i otpornosti zajednice. Ustavni sud je pojasnio da će, čim se utvrdi procesna pretpostavka, razmotriti pitanje ontološkog statusa predmetnog subjekta. Crkva je zahvalila na molitvama i pozvala na razboritost. Ljevica je naglasila potrebu za daljnjom raspravom, a desnica istaknula da je obrana vrijednosti još jednom bila uspješna.

Premijer je, u međuvremenu, nastavio sjednicu Vlade prema unaprijed utvrđenom dnevnom redu.

Na klupi na Markovu trgu ostala je vizitka.

Na njoj je pisalo:
‘Sotona – povremeni suradnik.
Specijalist za strateške slabosti.’

Nitko je nije službeno zaprimio. Ne zato što je nisu vidjeli, nego zato što za zaprimanje mora postojati procedura, a procedura pretpostavlja da nešto nije već dio sustava.

U zemlji gdje je politikanstvo još od stoljeća sedmog otpornije od svake kušnje.