Tema programirane smrti proizvoda tako više nije teorija zavjere, nego realnost suvremenog potrošačkog društva. Pitanje nije može li se to raditi, nego koliko će dugo kupci takvu praksu tolerirati.
1
Tema programirane smrti proizvoda tako više nije teorija zavjere, nego realnost suvremenog potrošačkog društva. Pitanje nije može li se to raditi, nego koliko će dugo kupci takvu praksu tolerirati.
U emisiji Explora na YouTubeu HRT-a Korado Korlević ponovno je otvorio temu o kojoj se nekad govorilo puno češće, a danas se podrazumijeva kao normalna praksa. Riječ je o takozvanoj programiranoj smrti proizvoda, načinu projektiranja uređaja i automobila tako da se počnu kvariti u točno određenom trenutku, najčešće neposredno nakon isteka jamstva.
Ideja je jednostavna i inženjerski precizna. Kada se projektira uređaj ili automobil, unaprijed se odlučuje koliko će on trajati. Ležajevi, sklopovi i dijelovi biraju se tako da izdrže određeni broj kilometara ili godina rada. Tvornica pritom može dodati malu sigurnosnu marginu, ali granica je poznata unaprijed. Drugim riječima, kvar nije slučajnost, nego plan.
No cilj nije da se uređaj ili automobil potpuno raspadne. Motor neće otkazati, sustav neće postati opasan. Umjesto toga, počinju se nizati sitni, iritantni kvarovi. Pokvari se prekidač na sigurnosnom pojasu pa automobil stalno signalizira grešku. Onda slijedi još jedan sitni kvar, pa još jedan. Svaki pojedinačno nije ozbiljan, ali zajedno postaju nepodnošljivi. Kupac se umori od servisa, gubljenja vremena i troškova, i na kraju odluči napraviti ono što je proizvođač i planirao – kupiti novi uređaj ili automobil.
Korlević upozorava da se automobil pritom ne pretvara u nesiguran stroj, nego u uređaj za sustavno nerviranje vlasnika. Takvu praksu godinama su primjenjivale brojne kompanije iz područja elektronike i automobilske industrije, iako ne sve. Postoje i proizvođači koji su zadržali reputaciju trajnosti, ali takvi proizvodi uglavnom spadaju u skuplju nišu. Kako kaže stara izreka, ponekad si previše siromašan da bi kupovao jeftine stvari.
Posebno problematičan korak u tom smjeru jest prelazak na softversko ograničavanje funkcija. Danas je moguće da automobil ima ugrađeno grijanje sjedala, ali ono radi samo ako vlasnik plaća mjesečnu pretplatu. Hardver postoji, plaćen je, ali je softverski zaključan. Isti model može se primijeniti na audio sustave, navigaciju ili bilo koju drugu funkciju.
Takvi pokušaji izazvali su snažne negativne reakcije kupaca. Prema Korleviću, dio industrije je shvatio da je u tome pretjerao i da kupci ne žele biti stalno ‘tapkani po novčaniku’ za nešto što su već platili. No istodobno, tehnološki gledano, mogućnosti manipulacije su sve veće. Danas se gotovo sve može fingirati, a ono što se još ne može, moći će se vrlo brzo.
Tema programirane smrti proizvoda tako više nije teorija zavjere, nego realnost suvremenog potrošačkog društva. Pitanje nije može li se to raditi, nego koliko će dugo kupci takvu praksu tolerirati.
