Na YouTubeu se već godinama pojavljuju filmski traileri za filmove koji ne postoje, ili barem ne postoje u obliku u kojem su prikazani. Riječ je o namjerno izrađenim, često vrlo uvjerljivim najavama koje kombiniraju postojeće filmske kadrove, alternativne montaže, fanovsku imaginaciju i, sve češće, alate umjetne inteligencije. Iako na prvi pogled mogu izgledati kao službeni promotivni materijali, njihova stvarna svrha nije obmana, nego igra, eksperiment i svojevrsni komentar pop-kulture. Zato nisu ‘fake’ nego concept traileri, kako ih filmska i internet scena naziva.

Takvi traileri obično zamišljaju filmove kakvi nikada nisu snimljeni. Ponekad je riječ o alternativnim verzijama poznatih franšiza, ponekad o nastavcima koji nikada nisu najavljeni, a često i o potpuno izmišljenim projektima koji koriste prepoznatljiva lica glumaca ili estetiku velikih studija. Publika ih ne gleda zato što vjeruje da su stvarni, nego zato što su zabavni, domišljati i često tehnički iznimno dobro izvedeni.

Korijeni ovog fenomena sežu u rane dane interneta i fanovske kulture. Još prije YouTubea postojali su takozvani ‘re-cut’ traileri, u kojima su se postojeći filmovi montirali tako da izgledaju kao da pripadaju potpuno drugom žanru. Romantične komedije pretvarale su se u horore, akcijski filmovi u drame, a cijela ideja bila je pokazati koliko montaža, glazba i ritam mogu promijeniti značenje slike. Današnji lažni traileri samo su sofisticiranija, tehnički naprednija verzija iste ideje.

S razvojem alata za obradu videa i pojavom umjetne inteligencije, granica između fanovske montaže i gotovo profesionalne produkcije postala je mutna. Neki kanali specijalizirali su se za izradu ovakvih najava, objavljujući ih redovito i privlačeći milijune pregleda. Njihovi radovi često izgledaju uvjerljivije od službenih trailera, koristeći glasovne rekonstrukcije glumaca, digitalno generirane scene i precizno odabrane kadrove iz postojećih filmova i serija.

Za dio publike, ti videozapisi funkcioniraju kao umjetnički radovi sami za sebe. Oni pokazuju kako bi određeni film mogao izgledati, istražuju ‘što ako’ scenarije i često služe kao komentar na industriju zabave, njezine trendove i opsesiju franšizama. U tom smislu, lažni traileri postaju oblik popkulturne fan-fikcije, samo u audiovizualnom obliku.

Tek kasnije dolazi i ona manje romantična strana cijele priče. Kako su neki od ovih kanala počeli ozbiljno zarađivati od oglasa, a njihovi videozapisi ponekad su se pojavljivali u pretragama prije službenih najava, platforme i filmska industrija počele su obraćati pozornost. Problem više nije bio u kreativnosti, nego u tome što su naslovi i opisi znali sugerirati da je riječ o stvarnim, službenim trailerima, što je dovelo do konfuzije kod dijela publike.

YouTube je posljednjih godina počeo strože primjenjivati pravila vezana uz obmanjujući sadržaj i autorska prava, pa su neki popularni kanali demonetizirani ili uklonjeni. Time je fenomen ušao u novu fazu, onu u kojoj se postavlja pitanje gdje završava fanovski umjetnički izraz, a gdje počinje manipulacija algoritmima i publikom.

Bez obzira na to kako će se ova praksa dalje regulirati, lažni filmski traileri ostaju zanimljiv dokument vremena. Oni pokazuju koliko je granica između publike i autora postala propusna, koliko su alati za stvaranje dostupni i koliko je suvremena pop-kultura spremna živjeti u prostoru između stvarnog i izmišljenog. U tom smislu, oni nisu samo šala ili trik, nego i ogledalo načina na koji danas konzumiramo i reinterpretiramo film.