Neće tebe pitati. Neće pitati je li naslov pretjeran, je li informacija provjerena ili je oglas prikazan kao vijest. Clickbait, algoritmi i prikriveno oglašavanje ne funkcioniraju po principu pristojnosti, nego po principu pažnje. Ako ne znaš kako mediji rade, izradit će te.

Upravo zato je medijska pismenost danas jedna od ključnih vještina snalaženja u digitalnom okruženju. Ne radi se o tome da prestanemo čitati vijesti, gledati videozapise ili pratiti sadržaj koji nas zanima, nego da razumijemo kako se informacije proizvode, oblikuju i distribuiraju. Razlika između informiranja i manipulacije često nije u samoj temi, nego u načinu na koji je ona predstavljena.

Ne živimo u vremenu manjka informacija. Živimo u vremenu njihovog viška. Vijesti, objave, videozapisi, komentari i naslovi neprestano se izmjenjuju na ekranima, često brže nego što ih stignemo razumjeti. U takvom okruženju pitanje više nije gdje pronaći informaciju, nego kako razlikovati ono što je važno, provjereno i u javnom interesu od onoga što je samo glasno, emocionalno ili dizajnirano da privuče klik.

Fake news i dezinformacije nisu nova pojava, ali način na koji se danas šire jest. Društvene mreže, digitalne platforme i algoritmi nagrađuju sadržaj koji izaziva reakciju, a ne nužno sadržaj koji je točan ili koristan. U tom sustavu nije svaka netočna informacija rezultat loše namjere, ali svaka ima potencijal proizvesti štetu ako se nekritički širi dalje.

Kako radi medijska mašina

Medijska pismenost zato ne znači nepovjerenje prema svemu i svima, nego razvijanje sposobnosti postavljanja pitanja. Tko stoji iza ove informacije? Zašto je objavljena baš ovako? Tko je izvor? Što se izostavlja (i zašto?)? I kome ta poruka, u konačnici, koristi? To su pitanja koja ne traže stručnu diplomu, nego naviku.

Razumijevanje kako mediji funkcioniraju posebno je važno u trenutku kada se granice između vijesti, komentara, zabave i oglašavanja sve više brišu. Sponzorirani sadržaji često izgledaju kao novinarski tekstovi, mišljenja se predstavljaju kao činjenice, a viralnost se doživljava kao potvrda relevantnosti. U takvom okruženju medij koji služi javnom interesu ne smije biti produžetak trača, ‘rekla-kazala’ ili glasina koje dobro prolaze u online prostoru.

Ako možemo naučiti razlikovati dobru i lošu glazbu, znati zašto nam streaming platforme stalno nude sličan sadržaj ili prepoznati razliku između autentičnog stila i brzog trenda s društvenih mreža, onda možemo naučiti i kako čitati medije. Pop-kultura, film, moda i clubbing nisu bijeg od ozbiljnih tema. Oni su prostor u kojem se vrlo jasno vidi kako funkcioniraju trendovi, pažnja publike i algoritamsko usmjeravanje sadržaja.

Nije sve vijest

Razvoj umjetne inteligencije dodatno je zakomplicirao cijelu priču. Tekstovi, fotografije i videozapisi danas mogu izgledati uvjerljivo bez da iza njih stoji stvaran događaj, osoba ili provjeren izvor. U takvom okruženju dojam više nije dovoljan kriterij vjerodostojnosti. Medijska pismenost postaje alat za usporavanje, provjeru i razmišljanje prije dijeljenja.

Uloga medija nije da ponavlja ono što se već priča po komentarima, grupama i kavama. Medij ne postoji da bi služio interesu publike u smislu puke znatiželje, nego javnom interesu. To ne znači da su mediji bez greške niti da su imuni na pritiske, ali znači da odgovornost postoji. Pisati o medijskoj pismenosti nije čin samohvale, nego priznanje da se povjerenje publike mora stalno iznova graditi.

Ovaj tekst ne započinje seriju koja će nuditi gotove odgovore. Ovo je pokušaj da se otvori prostor za razmišljanje i razgovor o tome kako čitamo, zašto vjerujemo i što radimo s informacijama koje svakodnevno prolaze kroz naše ekrane. Medijska pismenost nije luksuz. Ona je nužan alat za snalaženje u svijetu u kojem informacije oblikuju stvarnost brže nego ikad prije.