Dok su se u blještavilu Berlina dijelile Europske filmske nagrade, jedan je hrvatski dokumentarac vratio duhove prošlosti ravno u srce suvremene političke rasprave. ‘Fiume o Morte!’ Igora Bezinovića nije samo filmska rekonstrukcija bizarne i opasne avanture Gabrielea D’Annunzija u Rijeci. Za Philipa Oltermanna iz Guardiana to je bolno aktualno upozorenje. Dok Bezinović s pozornice slavi studentski otpor militarizaciji, Europa se pita: možemo li si priuštiti luksuz čistog pacifizma u svijetu koji ponovno zvecka oružjem?

Oltermann, urednik kulture u Guardianu, u svom osvrtu na recentnu dodjelu Europskih filmskih nagrada u Berlinu, izdvaja film ‘Fiume o Morte!’ kao jedan od najvažnijih trenutaka večeri. Za njega, pobjeda ovog dokumentarca u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma predstavlja trijumf autentične europske kinematografije koja se ne boji otvoriti teška pitanja kroz prizmu zaboravljenih povijesnih epizoda. Film, koji autor opisuje kao stiliziranu rekonstrukciju D’Annunzijevog osvajanja Rijeke 1919. godine, poslužio je kao povod za dublje promišljanje o trenutačnom stanju europskog duha, rastuće militarizacije i krize pacifizma.

Središnji dio Guardianova teksta fokusira se na Bezinovićev pobjednički govor, u kojem se redatelj izravno osvrnuo na aktualne prosvjede desetaka tisuća studenata diljem Njemačke. Ti prosvjedi, usmjereni protiv ponovnog uvođenja vojnog roka i militarizacije društva, postali su za Bezinovića simbol otpora koji bi trebao inspirirati mlade ljude diljem kontinenta. Guardian primjećuje kako je taj poziv na pacifizam u Berlinu dočekan gromoglasnim aplauzom, što potvrđuje da je odbacivanje ratničkog mentaliteta i dalje duboko utkano u moderni europski identitet.

Ipak, Guardian ovdje uvodi ključnu dilemu: je li Bezinovićev pacifizam, koliko god bio plemenit i povijesno utemeljen, postao lagan odgovor na preteško pitanje. Tekst sugerira da se Europa nalazi u paradoksalnoj situaciji u kojoj se stari liberalni konsenzus o miru, izgrađen na američkoj sigurnosti i ruskoj energiji, nepovratno urušio agresijom na Ukrajinu. Dok Bezinović podsjeća na opasnost od protofašističkih figura poput D’Annunzija, koji su književnost zamijenili mačevima, Guardian se pita postoji li srednji put. Može li umjetnost, umjesto čistog pacifizma koji ponekad graniči s pasivnošću, prihvatiti koncept ‘naoružanog pacifizma’, o kojem je govorio bivši ukrajinski ministar Dmitro Kuleba.

Konačno, Guardian zaključuje kako je snaga Bezinovićeva filma upravo u tome što nas podsjeća kamo vodi miltarističko ludilo, koristeći Rijeku kao pozornicu na kojoj se prije stotinu godina igrao opasni teatar koji je najavio uspon fašizma. No, istovremeno, tekst ostavlja otvoreno pitanje za cijelu kulturnu elitu: mogu li europski filmaši i umjetnici ostati dosljedni svojim pacifističkim idealima u trenutku kada se kontinent suočava s prijetnjama koje se više ne mogu riješiti samo dijalogom u kazalištu ili galeriji.