U tišini zaboravljene povijesti, negdje između 1930-ih i 1980-ih, navodno je bujala Cantoscena – talijanska avangardna glazbena scena koja je prkosila puritanizmu, cenzuri i pristojnosti provokativnim pjesmama s lascivnim tekstovima. Danas, zahvaljujući navodno ‘novootvorenoj arhivi’, materijal se širi digitalnim kanalima, a priča o hrabrim izvođačima, ponajviše ženama, koje su pjevale o ljubavi ‘kao nikada prije’, osvaja društvene mreže. No, ta bajka o glazbenoj povijesti je zapravo sofisticirana i briljantno izvedena laž.

Centralna figura ove ‘nedavno obnovljene, kontroverzne arhive’ je izmišljena pjevačica Vera Luna, koja je 1967. snimila skandaloznu mid-tempo baladu ‘Aprimi il culo’ (Otvori mi guzicu). Prema priči, pjesma je odmah cenzurirana i nikada distribuirana, a Vera Luna postala je mučenica puritanizma.

Društvene mreže, posebno TikTok i Instagram, priču su dočekale raširenih ruku. Koliko je javnost željela povjerovati u tu skrivenu povijest, pokazuju milijuni pogleda i komentari poput: ‘Danas nam govore da smo vulgarni, a evo što su boomeri slušali šezdesetih’.

Ali, Vera Luna nije nikada postojala. Njezina pjesma, njena naslovnica albuma, pa čak i cijeli pokret Cantoscena, potpuno su generirani umjetnom inteligencijom (AI). I ne samo Vera, već i navodne pjevačice kao što su Rossella, Irene del Fiore, Gina Gocci, Luz Vergada ili bend The Thrillers. Ili njihove pjesme u retro stilu s vulgarnim tekstovima poput ‘Il sapore del tuo seme’ (Okus tvog sjemena), ‘Pisciami adosso’ (Pišaj po meni), ‘Svergina il mio ano’ (Razdjeviči mi anus), ‘Yodel al cazzo’ (Jodlanje kurcu).

Cantoscena je viralni talijanski glazbeni projekt koji koristi AI softver za stvaranje potpuno novih glazbenih djela, namjerno ‘ostarjelih’ u zvuku kako bi zvučali autentično vintage. Cijelu priču prate i uvjerljivi profili na društvenim mrežama, a pjesme se mogu pronaći i na svim streaming servisima.

Projekt namjerno zamagljuje granicu između povijesne istine i umjetničke fikcije. Uz pomoć AI-a stvoren je uvjerljiv povijesni kontekst, napomene o izmišljenim suradnicima, poput aranžera Sergia Vastorinija, te se tako stvara potpuno lažni kulturni artefakt.

I dok je za minimalno iskusno oko vinilna naslovnica Vere Lune još uvijek prepoznatljiva kao AI generirana, većina korisnika se oslanja isključivo na sound i uvjerljivu narativnu didaskaliju.

Cantoscena postavlja zastrašujuća pitanja. U doba kada je provjeravanje činjenica postalo sekundarno u odnosu na viralni doseg, manipulacija prošlošću nikada nije bila lakša. Povjesničari su se oduvijek borili s lažnim izvorima, ali današnji AI stvara falsifikate koji manipuliraju našim sadašnjim shvaćanjem prošlosti. Ako AI može stvoriti tako uvjerljive i emotivno rezonantne kulturne povijesti, što će se dogoditi s historiografskim istraživanjima kada se ova ‘manipulacija sadašnjosti’ pretvori u ‘nedokazivo prošlo’?

Projekt Cantoscena je, stoga, ne samo fake news, već i moćan komentar o autentičnosti, kolektivnom sjećanju i moći tehnologije da stvori povijest koja nikada nije postojala.