‘Ako svijet danas ne odgovori na ovo flagrantno nasilje, u opasnosti nije samo Iran, već cijeli svijet. Kada je istina negdje slomljena, sloboda pati posvuda. Tada nitko nije siguran – ni u Iranu, ni u Europi, ni u Americi’, ovim je dramatičnim riječima glasoviti iranski redatelj Jafar Panahi otvorio dodjelu Europskih filmskih nagrada (EFA) prošle subote.

Njegov govor nije bio samo protokolarna zahvala, već krik umjetnika koji odbija neutralnost. ‘Naša zadaća kao filmaša teža je nego ikad. Ako smo razočarani političarima, moramo barem odbiti šutjeti. Jer šutnja u vrijeme tame nije neutralnost. Šutnja je sudjelovanje u tami’, poručio je Panahi, dokazujući zašto ga teokratski režim u Teheranu smatra jednim od svojih najopasnijih protivnika.

Panahija smo prošlog ljeta imali prilike upoznati kao gosta festivala Cinehill u Fužinama gdje je predstavio svoj posljednji film ‘Jedan običan incident’ koji je osvojio Zlatnu palmu na posljednjem festivalu u Cannesu. Tada je počasnu nagradu Maverick posvetio iranskom narodu i njegovoj borbi za slobodu.

Ranije već zatvaran, Panahi je u prosincu 2025. u odsutnosti osuđen na još godinu dana zatvora. Unatoč tome, redatelj je pred panelom EFA-e potvrdio svoju neshvatljivu hrabrost – namjeru da se vrati u Iran.

‘Zbog sebe se moram vratiti. Nisam osoba koja može živjeti igdje drugdje. Svugdje drugdje se osjećam kao turist. Ovo što radim nije ništa posebno. Samo radim ono što rade i moje druge kolege’, objasnio je Panahi, ističući da njegova sudbina nije izoliran slučaj. Solidarizirao se pritom s brojnim kolegama koji su trenutno iza rešetaka.

Iranska kinematografija predstavlja jedan od najvećih paradoksa suvremene kulture: dok njezini filmovi osvajaju Zlatne palme, Medvjede i Oscare, autori često završe u zatvorima, u kućnom pritvoru ili im se trajno zabranjuje rad. To je povijest nevjerojatne kreativne snage koja cvjeta unatoč ili baš u inat sustavnoj represiji režima.

Uspjeh iranskog filma na globalnoj sceni nije slučajan. Nakon Islamske revolucije 1979. godine, stroga cenzura zabranila je prikazivanje fizičke intimnosti, nasilja i mnogih zapadnih utjecaja. Autori poput Abbasa Kiarostamija i Majida Majidija odgovorili su na te zabrane razvijanjem jedinstvenog vizualnog jezika. Okrenuli su se djeci kao protagonistima, ruralnim pejzažima i dubokim filozofskim metaforama.

Kada je Kiarostamijev ‘Okus trešnje’ 1997. osvojio Zlatnu palmu, svijet je otkrio kinematografiju koja je istovremeno minimalistička i grandiozna. Kasnije je Asghar Farhadi s remek-djelima poput ‘Nader i Simin se rastaju’ (2011.) i ‘Trgovačkog putnika’ (2016.) donio Iranu dva Oscara, dokazavši da iranska drama može precizno secirati univerzalne moralne dileme, unatoč tome što su snimljene pod lupom teokratskog režima.

Međutim, cijena tog uspjeha za autore unutar Irana često je prestrašna. Režim u Teheranu film doživljava kao moćno oružje koje se mora kontrolirati. Svaki scenarij mora proći odobrenje Ministarstva kulture, a gotov film drugu rundu cenzure. Oni koji odbiju igrati po tim pravilima postaju neprijatelji države.

Najpoznatiji primjer otpora je Jafar Panahi. Godine 2010. osuđen je na šest godina zatvora i 20 godina zabrane snimanja filmova, davanja intervjua i napuštanja zemlje. Panahijev odgovor bio je čista genijalnost: snimio je film ‘Ovo nije film’ unutar svog stana i prokrijumčario ga u Cannes na USB sticku sakrivenom unutar torte. Nastavio je snimati u tajnosti, koristeći unutrašnjost taksija kao set, osvojivši Zlatnog medvjeda u Berlinu dok je njegova stolica na festivalu ostala prazna.

Represija je eskalirala posljednjih godina, posebno nakon prosvjeda potaknutih smrću Mahse Amini. Redatelji poput Mohammada Rasoulofa, čiji filmovi brutalno iskreno govore o smrtnoj kazni i korupciji, proveli su mjesece u zloglasnom zatvoru Evin. Rasoulof je 2024. bio prisiljen pješice pobjeći preko planinske granice u Europu kako bi izbjegao novu zatvorsku kaznu, samo nekoliko dana prije nego što je njegov film dobio ovacije u Cannesu.

Glumice poput Taraneh Alidoosti, zvijezde Farhadijevih filmova, također su uhićivane jer su javno skinule hidžab u znak podrške prosvjedima. Režim koristi njihovu popularnost kako bi poslao poruku zastrašivanja cijelom društvu.

Unatoč svemu, iranski film ne posustaje. Redatelji su naučili ‘govoriti između redaka’. Cenzura ih je prisilila da postanu majstori simbola. Kada ne smiju prikazati politički prosvjed, oni prikazuju borbu djeteta za izgubljenu tenisicu. Kada ne smiju kritizirati zakon, oni snimaju o tišini u sudnici. Iranska kinematografija danas je živi dokaz da se umjetnost ne može potpuno ugušiti.

Možda nagovještaj promjena u Iranu donese dobre vijesti i za tamošnje filmaše. U svakom slučaju, dok režim troši resurse na cenzore i zatvorske čuvare, iranski autori nastavljaju snimati filmove koji su, paradoksalno, slobodniji od mnogih koji nastaju u zemljama bez ikakvih zabrana.