Tvrdnja da je elektronička muzika ‘apolitična’ i da služi samo eskapizmu, hedonizmu i bijegu od stvarnosti ponavlja se već desetljećima. No povijest housea, techna i rave kulture pokazuje suprotno: elektronička muzika nastala je u marginaliziranim zajednicama Detroita, Chicaga i New Yorka, u vremenu kada su crni, queer i radnički identiteti teško dolazili do prostora u kojem mogu biti vidljivi i sigurni. Plesni podij tada nije bio samo mjesto zabave, nego i mjesto prepoznavanja, zajedništva i slobode, piše Decoded.

Da bi se razumjela politička dimenzija ove kulture, pojam politike treba shvatiti šire od izbora i stranačkih sukoba. Glazba je oduvijek imala moć stvarati osjećaj pripadnosti, artikulirati otpor i graditi zajednice, čak i kad nema izravne poruke. U ranim klubovima poput Paradise Garagea, Warehousea i Music Boxa, gdje su se okupljale zajednice koje su bile potisnute na rub društva, house i techno nisu bili samo novi zvuk, nego i kulturna izjava.

Državne institucije često su vrlo jasno prepoznavale tu snagu. Kad je britanska vlada 1994. zakonski pokušala suzbiti rave kulturu kroz Criminal Justice and Public Order Act, cilj nije bio samo kontrolirati buku, nego i ograničiti okupljanja mladih u neslužbenim prostorima gdje nastaje kultura izvan društveno odobrenih kanala. U takvom kontekstu i samo plesanje postaje politički čin, jer znači zauzimanje prostora, stvaranje autonomije i odbijanje nametnutih društvenih pravila.

Danas jedna od najvećih prijetnji ovoj dimenziji elektroničke muzike dolazi kroz komercijalizaciju. Masovni ulazak brendova, sponzorstva i pretvaranje subkulture u marketinšku platformu mijenjaju logiku prostora, pomičući fokus s kolektivnog iskustva na profit. Zbog toga sve veću važnost imaju artist-run kolektivi, neprofitne inicijative i promotori koji pokušavaju zadržati scenu kao zajednicu, a ne proizvod.

Tekst otvara i neugodno, ali aktualno pitanje nastupa u državama s ozbiljnim kršenjima ljudskih prava. Dilema nije jednostavna: s jedne strane postoje fanovi koji žele glazbu bez obzira na politiku režima, dok s druge strane takvi nastupi mogu služiti kao kulturna legitimacija represije i svojevrsni ‘musicwashing’. Autorica ne nudi konačan odgovor, ali naglašava da je važno o tome govoriti otvoreno i bez površnih opravdanja.

Zaključno, elektronička muzika nije politička zato što joj je politika naknadno pridodana, nego zato što je izrasla iz potrebe za prostorom, sigurnošću i slobodom. Plesni podij i dalje ostaje mjesto mogućnosti, otpora i zajedništva, čak i onda kad se industrija trudi svesti ga na još jedan oblik zabave za masovnu potrošnju.