Novi svjetski poredak, koji se poput kakve strašne vizije na ‘bad tripu’ u 4K rezoluciji kristalizira streamingom uživo, na gustim oblacima dima i pepela iznad naših spaljenih parlamenata i institucija liberalne demokracije, u uvodnoj špici svoje nebeske projekcije velikim boldanim naslovom kaže – Jači tlači. Na ovaj postupak žalbenog postupka nema.

‘Predugo su naše društvo uređivali romantici, napušeni hipici i ishlapljeli starci, stoga čujte i počujte ove izvanredne vijesti koje emitiramo svuda istovremeno: Liberalnoj demokraciji istekao je rok trajanja. Parlamentarni sustav više nije IN, moderan je koliko varikinom našpricane ‘rebatinke’, a institucije uspostavljene za regulaciju društva i definiranje zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti odsad su pod ingerencijom Lega i Matella, primjereno dobi njihovih klijenata.

Dame i gospodo, svijet je opet u rukama čvrstih vođa, modernih Kaligula i Nerona, Putina i Trumpova, velikih vođa i onih malih ‘bullya’ koji demoliranjem diplomatskih mreža, vrhovnih i ustavnih sudova vlastitih nacija marljivo rade ne bi li i oni tako veliki postali.’

Njihova igra, lidera velikih i malih, zove se: Tko želi postati ‘faqihu’?

Cilj je uspostaviti sustav u kojem vladar nije samo lider nego je i ‘faqihu’, moralni autoritet, figura iznad obične politike i iznad svakodnevne provjere. U takvom modelu vlast nije tek mandat dobiven na izborima, nego pozicija koja nosi element sudbine, povijesne nužnosti i ‘više istine’. Naši moderni lideri jasno nam daju do znanja da društvom ne bi trebali upravljati ‘obični’ političari, nego moralno nadmoćni oni, posebni, oni koji su čistiji od drugih, izabrani da vode narod jer vide dalje i znaju bolje. Oni koji znaju da su za nas najbolje.

Iranski model u pop art svemiru

Poput Homeinija koji je prije pola stoljeća uveo u Iranu taj mudri koncept ‘velayat-e faqih’, vladavinu islamskog pravnika s narativom po kojem vrhovni autoritet države pripada kleriku (faqihu) koji ima ključnu političku i institucionalnu moć. Teokratski režim uspostavio je, jasno, u religijskim i kulturnim okvirima svoga svijeta, onako kako bi – da se nekim čudom rodio u nekom paralelnom svemiru – isti model primijenio u kulturnom okružju određenom principima pop arta, coca cole ili, štajaznam, Hollywooda.

Nakon Iranske revolucije njegov je koncept dobio vrlo specifičan oblik i snažnu institucionalnu strukturu (koja se i ovoga trenutka preispituje narodnim buntom, na ulicama), no mehanizam nije jedinstven za tu regiju, niti je vezan isključivo za religiju. U svojoj srži, riječ je samo i jedino o tome da vladati trebaju opaki jebači. Poput, recimo, Donlada Trumpa.

U nekom skroz drukčijem pakovanju, jasno, brendirano, sa šljokicama i u skupoj ambalaži kakvog newyorkškog butika, ali ako izuzmemo te nebitne sitnice sve ostalo dođe ti kao ista stvar.

Jer nije stvar u Homeinijevoj teokraciji nego u političkom kultu figure koja nešto zapadnije demokracijom potvrđuje unaprijed zadanu istinu sebe kao nepogrešivog vođe, jedinog pravog predstavnika naroda i onoga koji će najbolje tumačiti našu stvarnost na svim razinama, od Venezuele do Grenlanda, od uralskih rudnika zlata do plantaža koke u Andama.

Ajatolah Trump

Donald Trump je pravi simbol zapadne verzije homeinijevskog impulsa. Ne zato što gradi teokratsku državu, nego zato što gradi teokratsku vrstu odnosa između vođe i mase. Odnos u kojem lider ne igra ulogu političkog menadžera, nego mesijanske figure. On u tom odnosu ‘ne griješi’, on je stalno u pravu. Za njega nema alternative i narod ga mora slijediti dok neprijatelji i izdajnici nadiru iznutra i izvana.

U toj logici, vođa ne mora biti najpošteniji ili najmudriji u stvarnom smislu, onom kako je to tumačio pokojni ajatolah, nego mora biti uvjerljiv kao simbol. Ne mora nuditi program, nego mora nuditi vjeru. Ne mora imati stabilne argumente, nego mora imati stabilnu priču. A priča je ‘maga’ jednostavna: narod je pokvaren sistem, mediji lažu, institucije su neprijatelji, a samo vođa govori istinu i samo vođa može donijeti obnovu.

Takav obrazac nije specifičan samo za Trumpa, niti samo za SAD. To je obrazac koji se javlja kad god ljudi izgube povjerenje u institucije, kad se osjećaju ekonomski ili kulturno ugroženo, ili kad više ne vide smisao u sporoj, kompliciranoj demokraciji. U tom stanju raste potreba za figurom koja neće upravljati, nego spasiti. Ne za političarem koji pregovara, nego za autoritetom koji presijeca. Zvao se on Sayyid Ruhollah, Benito ili Aco.

U teokratskim sustavima, ta se nepogrešivost često gradi kroz ideju svetosti ili moralne čistoće. U modernim zapadnim sustavima, ona se gradi kroz medijski spektakl, narativ o autentičnosti i stalnu mobilizaciju protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Umjesto dogme, koristi se slogan. Umjesto svetih tekstova, koristi se viralni video. Umjesto propovijedi, koristi se miting. No cilj ostaje sličan: stvoriti političku stvarnost u kojoj se vođu ne procjenjuje po rezultatima, nego po lojalnosti.

Politički program je vjera u vođu

U satiričnom smislu, moglo bi se reći da Trumpova politika ponekad djeluje kao pokušaj da se zapadni demokratski okvir pretvori u nešto što zbilja nalikuje sekularnoj teokraciji. Sustavu u kojem se vlast formalno opravdava narodom, ali se u praksi živi kao da je vođa iznad zakona, iznad kritike, iznad činjenica. U kojem se pitanje ‘što je istina?’ zamjenjuje pitanjem ‘tko govori istinu?’

Ironija je što taj obrazac često dobiva najjaču podršku upravo među ljudima koji tvrde da brane slobodu. No sloboda u tom modelu više nije sloboda mišljenja, nego sloboda pripadanja. Sloboda da se vjeruje u figuru vođe bez provjere, bez distance i bez neugodne stvarnosti.

Kad se sve svede na taj mehanizam, ostaje neugodna činjenica da teokratski način razmišljanja nije vezan uz vjeru, nego uz potrebu za jednostavnim svijetom. A potreba za jednostavnim svijetom uvijek traži jednu osobu koja će ga objasniti i držati pod kontrolom. I baš zato se teokratski refleksi mogu pojaviti i ondje gdje ih najmanje očekujemo, u društvima koja se zaklinju u racionalnost, pluralizam i demokraciju, ali se u krizi brzo vraćaju najstarijem političkom rješenju.

Rješenju koje nije program, nego vjera u vođu.

Zato banalne ‘religije’ MAGA tipa često traže glasnoću da bi prikrile prazninu. Što je sadržaj slabiji, to se mora nadomjestiti volumenom: sloganima, simbolima, zastavama, moralnom panikom, jasno označenim neprijateljima. U toj logici, razmišljanje postaje sumnjivo, ironija postaje prijetnja, a propitivanje se doživljava kao napad.

Isto s, drugo pakovanje

Kad društvo izgubi zajednički okvir smisla, ljudi ne postaju automatski slobodniji i racionalniji. Raspadne se na male privatne religije pa netko vjeruje u ‘tradicionalne vrijednosti’, netko u tržište, netko u identitet, netko u teorije zavjere, netko u wellness i pseudoduhovnost, netko u politiku kao zamjenu za osobni život. A u tom vakuumu nastaju politički spasitelji, figure koje ne nude program, nego obećanje. Ne nude rješenja, nego emocionalno sidro. Uvjeravaju mase da su posebne, izabrane, ugrožene, te da im je potreban netko tko će sve konačno srediti.

Razlika između teokratske i potrošačke religije tako je manje u mehanizmu djelovanja, a više u pakiranju. Jedna dolazi s obećanjem vječnosti, druga s obećanjem udobnosti. Jedna prijeti paklom, druga prijeti isključenjem iz kulturnog plemena. Obje na kraju proizvode isto, osjećaj pripadnosti bez razmišljanja i obranu identiteta bez stvarnog sadržaja.

Ljudsko stado jednako žestoko brani homeinijevsku i trampovsku varijantu, kao da negdje duboko znaju da iza njih ne stoji velika istina, nego jednostavna ljudska potreba da se ne bude sam, da se ne bude izgubljen i da se vlastiti život ne mora previše analizirati. A kad netko u to uperi prst, ne dira samo vjeru, nego napada i prokletu iluziju koja drži naš svijet na okupu.