Razvoj grada nije moguć bez razumijevanja društva, politike i javnih politika, a prostor je područje u kojem su posljedice odluka najvidljivije i dugoročne. Upravo tim polazištem vodi se prof. emeritus dr. sc. Tihomir Jukić, jedan od najistaknutijih hrvatskih urbanista, autor nove knjige ‘Vizija grada u budućnosti: Horizont 2050’, u kojoj analizira razvojne vizije europskih gradova i promišlja što znači planirati poželjnu, a ne slučajnu budućnost.

U razgovoru za Pogled, profesor Jukić govori o urbanizmu, prostornim standardima, kvaliteti stanovanja i identitetu gradova, upozoravajući da su hrvatski gradovi posljednjih desetljeća izgubili jasnu viziju razvoja i ljudsku mjeru prostora.

Urbanizam nije https://sigureca.hr/wp-content/uploads/2023/08/blog-36.webpistrativna prepreka razvoju, nego preduvjet kvalitetnog života. Nakon Domovinskog rata, u razdoblju gospodarske tranzicije i slabe zakonske regulative, urbanističko planiranje bilo je potisnuto u stranu, a prostor shvaćen kao privatna stvar u kojoj je ‘sve dopušteno’. Danas se taj pristup pokazuje pogubnim. Građani postaju sve nezadovoljniji neuređenim prostorom, prometnim gužvama, nedostatkom javnih sadržaja i nesigurnošću, dok nepredvidljivost prostora otvara prostor manipulacijama.

Urbanizam, ističe Jukić, znači red, jasna pravila i planiranje u interesu zajednice. To podrazumijeva dostupne vrtiće i škole, parkove, javne prostore, kulturne sadržaje i prometna rješenja koja ne troše sate života u koloni. Grad zaslužuje urbanizam, ali i građani zaslužuju prostor koji im omogućuje kvalitetan život.

Govoreći o prostornim standardima, on naglašava razliku između prostornih standarda koje određuju urbanistički planovi i standarda naselja, zgrada i stanova. Hrvatska ima dugu tradiciju regulacije gradnje, od građevnih redova 19. stoljeća do najcjelovitijeg dokumenta iz 1983. godine, Standarda naselja, zgrade i stana u društveno usmjerenoj stambenoj izgradnji. Upravo su u tom razdoblju, ističe, ostvareni najviši standardi kvalitete stanovanja.

Nakon 1991. godine dolazi do deregulacije prostora, izostanka sustavne stambene politike i prepuštanja tržišta developerima. Rezultat su naselja bez identiteta, smanjena kvaliteta stanovanja i gubitak osjećaja pripadnosti prostoru. Ideja da se danas kupuje ‘način života’, a ne prostor, u hrvatskim uvjetima ostaje teorijska, jer većina građana traži bilo kakav dostupan krov nad glavom.

Kvaliteta života, prema Jukiću, ne ovisi samo o kvadratima, nego i o lokaciji, dostupnosti javnog prijevoza, blizini zelenih površina, identitetu kvarta i jačini lokalne zajednice. Sve češća praksa sažimanja prostora i neplanirane stambene gradnje dovodi do naselja bez javnog života i društvene infrastrukture.

Promjene životnih navika, uključujući rad na daljinu, dodatno mijenjaju pojam doma. Stanovi moraju biti prilagodljivi i fleksibilni, jer se način života i rada mijenja brže nego ikada. Jukić upozorava da su stariji stanovi često fleksibilniji od novoplaniranih te da prilagodljivost postaje važan kriterij kvalitete stanovanja.

Održivost, naglašava, ne bi smjela biti trend, nego dugoročni civilizacijski cilj. Energetski učinkovite zgrade, ekološki materijali i pametna rješenja sve su poželjniji, osobito među mlađim generacijama, ali njihova primjena često povećava troškove izgradnje i održavanja.

Urbanizam, zaključuje Jukić, nije samo pitanje planova, nego i svijesti o prostoru. Ta se svijest gradi obrazovanjem, kulturom življenja i osjećajem pripadnosti zajednici. Grad budućnosti mora istodobno biti tehnološki napredan, ekološki održiv i mjerljiv ljudskom mjerom, a za to su potrebni znanje, vizija i hrabrost donošenja odluka.

Govoreći o identitetu gradova, ističe da se on gradi kroz ljude, prostor i aktivnosti. Postoje nepromjenjivi elementi identiteta, poput prirodnih obilježja, ali i tranzicijski, koji se oblikuju kroz urbanističke odluke i način života. Kao pozitivan primjer urbane obnove navodi Šibenik.

‘Od sivog, neinteresantnog grada metalne industrije i velikog broja vojarni Šibenik, pametno iskorištenim EU sredstvima i upornošću jednog čovjeka koji to pribavlja, obnovom tvrđava i samog grada, uz mladu poletnu ekipu koja je pokrenula muzička događanja, postaje vodeći grad kulture, grad mladih. To je njegov novi identitet koji se nastavlja na povijesni. To je pravi primjer urbane obnove’, kaže profesor.

Takav pristup, koji polazi od postojeće povijesne supstance i spaja je s novim sadržajima, pokazuje da urbana obnova nije pitanje velikih parola, nego jasne vizije i dosljedne provedbe. Grad je uvijek bio odraz društva, a budućnost hrvatskih gradova ovisit će o tome hoće li urbanizam ponovno dobiti ljudsko lice.