‘The Design of Authority: How Design is Used to Control Behavior’, članak autorice Lynde Decker, istražuje način na koji se vizualni jezik koristi za oblikovanje percepcije moći, povjerenja i istine. Autorica polazi od poznate televizijske scene: pronađeno tijelo, ulazak u sudnicu, blještavi mahagonij, grb države iznad suca. Prije nego što išta bude izrečeno, dizajn već izriče presudu. Prostor označen kao svečan i nedodirljiv automatski ulazi u svijest gledatelja kao mjesto autoriteta.
Televizijske serije desetljećima koriste takve vizualne znakove kako bi prizvale osjećaj legitimnosti. Mjedene vage pravde, uzdignuti pult, serifna slova uklesana u kamen nisu samo scenografija nego semiotika. Radi se o univerzalnom vizualnom jeziku koji publika prepoznaje bez objašnjenja. U stvarnom svijetu institucije čine isto: arhitektura, materijali i tipografija unaprijed stvaraju dojam stabilnosti i reda. Autoritet je, prije svega, dizajniran.
Autorica na stranicama Print magazina potom uspoređuje tradicionalne signale moći s današnjim digitalnim jezikom autoriteta. Kroz povijest su institucije koristile istu paletu znakova: monumentalnost, simetriju, trajne materijale. Serifna slova na sudskim dokumentima i sveučilišnim pečatima izravni su potomci rimskih natpisa koji su obećavali trajnost. Sociolog Max Weber to je opisao kao racionalno-legalni autoritet: sustav djeluje kao da je moć u instituciji, a ne u osobi, pa ga se prihvaća kao objektivan.
U digitalnom dobu taj je model preoblikovan. Dok internetska stranica američkog Vrhovnog suda još uvijek izgleda kao digitalni fosil usidren u prošlom stoljeću, Apple postiže autoritet kroz savršenu jednostavnost. Jedan sustav djeluje nepokretno i distancirano, a drugi uvjerava kroz precizno osmišljenu lakoću. Promjena stila označava i promjenu kulture: autoritet je prešao iz monumentalnog u minimalističko, iz hijerarhijskog u navodno humanije, iako nova prijateljska estetika često prikriva novi oblik kontrole.
Minimalizam se sve više povezuje s idejom nevinosti. Google je početkom dvijetisućitih popularizirao sučelje koje izgleda kao da nema što skrivati: čisti ekran, jedna traka za pretraživanje, praznina kao moralna gesta. Taj pristup kasnije su preuzele brojne institucije, uključujući financijski sektor. Nakon korporacijskih skandala mnoge su se velike tvrtke okrenule pojednostavljenom vizualnom jeziku kao znaku promjene, iako je riječ uglavnom o kozmetici. Kada logotipi postanu nježniji i zaobljeniji, publika sve češće prepoznaje obrambeni mehanizam, a ne iskreno preispitivanje prakse.
Pad povjerenja u institucije dodatno je istaknuo jaz između dizajna i stvarnosti. U razdoblju kada građani izražavaju rekordno nisku razinu povjerenja u politiku, pravosuđe, medije i korporacije, dizajn služi kao pokušaj očuvanja reputacije. No nijedna promjena tipografije ne može nadoknaditi nedostatak odgovornosti.
Najveći pomak događa se ispod površine. Pojava algoritamskog odlučivanja zamijenila je ljudski autoritet sustavima koji djeluju nevidljivo. Ekonomist Daniel Kahneman pokazao je kako ljudi nesvjesno povezuju jednostavnost s istinom. Kada nešto izgleda lako, skloni smo povjerovati da je i točno. Sučelja koja danas oblikuju svakodnevne odluke – od kreditnih aplikacija do zdravstvenih sustava – koriste tu sklonost. Što je iskustvo glađe, to sustav djeluje legitimnije, čak i kada je nevjerojatno složen i nedostupan provjeri.
U konačnici dizajn više ne uvjerava nego zavodi. Sustavi su postali toliko uglađeni da je otpor gotovo izbrisan. Današnji autoritet dolazi bez zvuka: aplikacija koja sama donosi odluke, unaprijed označena kućica, algoritamska preporuka predstavljena kao sugestija.
Autorica zaključuje da je vizualni jezik moći postao toliko ujednačen – mekan, pojednostavljen, dobronamjeran – da je sve teže prepoznati kada se koristi kao alat manipulacije. Kada sve institucije izgledaju jednako prijateljski, vrijeme je da se zapitamo koliko je taj dojam uvjetovan dizajnom, a koliko stvarnim djelovanjem.
