Šezdeset godina nakon što su se prvi put predstavili publici u Šibeniku, Grupa Mi ostaje jedna od ključnih prekretnica hrvatskog i jugoslavenskog rocka. Njihov nastanak ne odvaja se od konteksta vremena u kojem su se pojavili: socijalistička Jugoslavija šezdesetih, zemlja koja je početkom tog desetljeća počela otvarati prozore i puštati da unutra uđe nova mladost, glazba i duh svjetske kulture. Dok je Zapad rađao Beatlese, Rolling Stonese i cijelu britansku invaziju, na istočnoj obali Jadrana grupa šibenskih tinejdžera razvijala je svoju verziju istog glazbenog eksploziva.
Prvi javni nastup održali su prije točno šezdeset godina, 1965., pod imenom Šibenčani, u dvorani tadašnjeg Doma JNA u rodnom gradu. Činili su je Siniša Škarica, Berislav Baranović, Nikica Šprljan, Neven Mijat, Aljoša Gojanović i Mirko Vukšić. Fotografija snimljena godinu dana kasnije u Gundulićevoj ulici, u dvorištu zagrebačkog Omladinskog kluba Centar, već nosi potpis Grupa Mi. U tom trenutku prestaje samo romantična priča o bendu s mora, a počinje ozbiljna priča o jednoj od najvažnijih postava domaćeg rocka.
Šezdesete su bile desetljeće u kojem se hrvatska rock scena tek stvarala. Od prvih električnih gitara pa do beat-manije, sve je u zemlju stizalo brzo, gotovo sinkrono s Londonom i New Yorkom. To je činjenica koja ruši mitove povijesnih revizionista koji na sve načine nastoje demonizirati hrvatsko socijalističko uređenje i staljinizirati ga iako su šezdesete zbilja bile godine slobodarskog rock and rolla i popuštanja pa su 1966. uređeni i odnosi s Vatikanom nakon čega je kod pape svratio službeno i Tito. Da socijalistička država nije gušila modernu glazbu tako je nesporna činjenica s obzirom na ono što se dogodilo prije 60 godina u Šibeniku. Grupa Mi pripada pionirskoj generaciji koja to dokazuje: dok su Beatlesi izdavali svoje prve albume, a Rolling Stonesi učili kako zvuči njihov blues, klinci iz Šibenika već su svirali repertoar koji se oslanjao na iste uzore i iste generacijske impulse.
Posebna važnost grupe leži i u činjenici da se dio njezinih članova, ponajviše Siniša Škarica, kasnije upisao u povijest kao ključni urednik, arhivar i kroničar hrvatskog i jugoslavenskog rocka. Škaričin kasniji rad u Jugotonu oblikovao je pop i rock baštinu cijele regije, ali njegovi počeci u grupi Mi svjedoče o onoj prvotnoj mladenačkoj iskri bez koje ne bi bilo ni scene koju je kasnije dokumentirao.
Grupa Mi bila je dio prve generacije koja je elektrificirala dalmatinski zvuk i prenijela ga u klubove, omladinske domove i prve festivale. U Zagrebu su uhvatili vjetar nove gradske publike, a njihova prisutnost u Omladinskom klubu Centar označila je prekretnicu: rock glazba dobila je prostor, ritam i sljedbenike. Njihove izvedbe bile su spoj tradicije, energije i fascinacije modernim Zapadom, ali nikad kopija. U to doba nije bilo važno koliko savršeno sviraš, važno je bilo da dišeš ritam vremena u kojem živiš. A oni su ga disali punim plućima.
Šezdeset godina kasnije, Grupa Mi simbol je jedne epohe u kojoj je more bilo plavo, gradovi bili mladi, a novi zvukovi odbijali se od zidova dvorana od Splita do Zagreba. Šibenski sastav ušao je u povijest kao bend koji je na prostoru tadašnje Jugoslavije svirao rock istovremeno kad i njihovi vršnjaci na drugom kraju Europe. Učinio je to bez straha, bez kompleksa i bez potrebe da imitira bilo koga. A današnja je godišnjica podsjetnik da se rock’n’roll ovdje nije pojavio sa zakašnjenjem, nego točno onda kada je trebao.
Priča o grupi Mi zato je više od biografije jednog benda. To je priča o mladosti koja je vjerovala u glazbu i o generaciji koja je u socijalističkoj Jugoslaviji uspjela stvoriti prostor slobode. Njihovih šezdeset godina nije samo datum za obljetnicu pa čak ni samo nostalgično prisjećanje. To je činjenica koja potvrđuje da je rock’n’roll na ovim prostorima od početka bio ravnopravan svjetskom, i da sve što je kasnije izraslo na jugoslavenskoj sceni nije nastalo usprkos sustavu, nego unutar vremena koje je, kako god izgledalo, dopustilo da glazba progovori glasnije nego ikad prije.
