O nemirima koji proizlaze iz tehnološkog razvoja i rasta umjetne inteligencije, ali i o drugim društvenim procesima koji oblikuju suvremeni svijet, razgovaralo se za vikend na festivalu Sa(n)jam knjige. Na okruglom stolu pod temom ‘Nemiri’, naime, govorili su teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač, filozofkinja Ljiljana Filipović i astronom Korado Korlević, uz moderaturu Aljoše Pužara.
Na početku je Pužar otvorio pitanje odnosa mira i nemira, a Korado Korlević odgovorio da apsolutni mir ne može postojati jer je nemir temelj kretanja. Upozorio je da živimo u razdoblju u kojem je nasilja statistički manje nego ikad, ali istodobno idemo prema svijetu u kojem nestaje ljudskosti. Istaknuo je, kako piše tportal, potrebu da se ponovno razmotri što za nas uopće znači biti ljudsko biće.
Filozofkinja Ljiljana Filipović opisala je da se danas suočavamo s novom vrstom nemira, obilježenog osjećajem gubitka budućnosti i planetarne stabilnosti. Po njezinu mišljenju, generacije koje dolaze uskoro bi mogle ostati bez vlastitog mjesta na svijetu, što stvara duboku egzistencijalnu nesigurnost. Govorila je o ljubavi i hrabrosti da se osjeća, pitajući publiku kada su se posljednji put istinski nasmijali ili voljeli.
Leonida Kovač naglasila je da se pojam nemira koristi i kao zamjena za sve očitije i snažnije nasilje prisutno u društvu. Posebno ju užasava ravnodušnost prema ratovima u Ukrajini i Palestini, koju vidi kao simptom šireg raspada ljudske empatije i solidarnosti.
Rasprava se potom vratila na umjetnu inteligenciju, a Korlević je ustvrdio da je već prekasno za značajnu kontrolu njezina utjecaja. Pozvao se na pojam tehnofeudalizma koji, prema njegovim riječima, stvara nove kaste i društvo bez strasti. Rekao je da mlade generacije gube motivaciju i energiju, upozoravajući da ‘dolazi nevidljivo nasilje’ i da se čovjek pretvara u stroj. Dodao je da živimo u ‘tupom svijetu koji je jako dobro informiran, ali bez pravih barbara’, misleći na nedostatak kreativne pobune.
U nastavku je istaknuo da Homo sapiens ima samo pedesetak posto šanse opstati do kraja stoljeća. Po njemu, svijet kakav znamo postaje nepovratno prošlost, a manipulacija društvenim mrežama omogućuje potpuno preoblikovanje društvene stvarnosti. U takvom okruženju, smatra, političari koji dolaze na vlast postaju sve skloniji lažima, dok mladi sve manje žele zasnivati obitelji.
Filipović se osvrnula na ‘prodaju snova’ i ulogu farmakologije, podsjećajući da je strast prema neznanju, kako je tvrdio Lacan, snažnija od mnogih drugih strasti. Današnji svijet, dodala je, nema kamo propasti kao prethodna carstva, što stvara dodatnu tjeskobu i nesigurnost.
Kovač je naglasila da bijeg nije moguć ni potreban. Prema njezinu mišljenju, ključ je u jačanju imaginacije i otvaranju novog načina mišljenja. Ocijenila je da politika više ne postoji u svom suštinskom smislu, dok umjetnost ostaje jedini prostor u kojem se političko mišljenje još može razvijati, iako kao ‘zrnce pijeska u pustinji’.
Na kraju je Pužar otvorio pitanje knjige u vremenu umjetne inteligencije. Korlević je rekao da posljednjih pola godine čita novele koje pišu strojevi i da su već dosegnule kvalitetu kioskih romana iz prošlih desetljeća. Smatra da će umjetna inteligencija ubrzo moći objavljivati knjige koje autori neće ni napisati, uz napomenu da strojevi trenutno nemaju samosvijest, ali će je, kad je jednom dobiju, vjerojatno skrivati.
