Branko Dragičević, morski biolog splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IOR), magično je spojio svoju znanstvenu karijeru s velikom glazbenom ljubavi, no cijena toga je da publika ne može uživo vidjeti njegov najpoznatiji projekt – Valentinota Boškovića, piše More.hr.
Dragičević, bračko-baškovoški Splićanin, uspješno navigira životom u kojem je hobi postao posao, a posao hobi. Iako je član kultnog benda Valentino Bošković, uz obiteljske i znanstvene obaveze naprosto nije bilo vremena za klasičnu koncertnu karijeru. Zbog toga se ovaj konceptualni projekt bračkoga svemirca ne može vidjeti na pozornici, a fanovima preostaje čekanje do 2046. godine, kada su Dragičević i njegov glazbeni kompanjon Josip Radić najavili jedini koncert na Vidovoj gori.
Valentino Bošković: Konceptualni dragulj svemirske Dalmacije
“Mi smo s Valentinom našli jednu specifičnu glazbenu nišu koju nitko nije tako obrađivao, konceptualizirali je i ljudima se to svidjelo,” objašnjava Dragičević.
Projekt spaja svemir i Brač, stvarajući jedinstveni spin i koristeći glazbu kao sredstvo za poticanje na razmišljanje, pa čak i o ekološkim temama. Na pitanje je li očekivao toliki uspjeh, Dragičević skromno odgovara: “Ma tko je to mogao očekivati? Ali eto, tako se dogodilo i sad sam se već navikao na to.”
Na pitanje zašto nema koncerata s Valentinom Boškovićem, objašnjava jednostavno: “Nema ih jer smo u bendu samo dvojica, a uz to jednostavno nemamo vremena. Treba izbalansirati život, a ja se uz posao i familiju ne stignem još baviti i svirkama.”
Morska biologija: Od pritiska ljudi do invazivne vatrenjače
Kao morski biolog na IOR-u, Dragičević se bavi ihtiologijom, s naglaskom na invazivne vrste u Jadranu. Njegova znatiželja, koja je glavni pokretač i u glazbi, usmjerena je na ekologiju i održivost. Odrastanje uz more, ronjenje i ribarenje s ocem prirodno su ga doveli do karijere na Institutu.
Dragičević prati i upozorava na dramatične promjene u Jadranu. Od ove godine bilježi se eksplozija populacije vatrenjače (Pterois miles), izrazito proždrljive vrste čija je kolonizacija olakšana jer su njezini prirodni predatori uglavnom prelovljeni. Istodobno, zbog zatopljenja mora, autohtone termofilne vrste (papigača, kostorog, strijelka) šire se prema sjeveru. Prosječna površinska temperatura porasla je za više od jednog stupnja u zadnjih 50 godina, pa se slično očekuje i s tropskim vrstama koje ulaze kroz Sueski kanal.
Također, upozorava i na ogroman ljudski pritisak na Jadranu – od devastacije obale i betoniranja staništa do prekomjernog ribolova koji je prorijedio grabežljivce poput morskih pasa i raža.
Ribe koje sviraju bubanj
Dragičevićeva znatiželja proteže se i na neobična područja, poput zvukova riba. U suradnji s kolegama proučava glasanje riba, kao što je to slučaj s kokotom letačem (Dactylopterus volitans), za kojeg je utvrdio da “svira bubanj svojim plivaćim mjehurom”. Taj je sustav toliko zanimljiv da bi zvukovi, prema Dragičeviću, mogli komotno poslužiti kao ritam za pjesmu.
Usprkos poslovnoj i obiteljskoj zauzetosti, Dragičević je pokrenuo i novi bend, Gdinjko (nazvan po mjestu na Hvaru), s kojim, za razliku od Valentinota Boškovića, ima koncerte uživo. No, za Dragičevića je stalna inspiracija uvijek ista: more, otoci i otočki život.
“Kada vidiš ribe usnjače kako prave gnijezda ili kokota letača kako svira bubanj svojim plivaćim mjehurom, shvatiš da je more izuzetno kompleksno i predivno čudo, koje u meni probudi iskonsku znatiželju i radost,” zaključuje Dragičević.
