Steffen Berkhahn, globalnoj publici poznatiji kao Dixon, ove je jeseni obilježio dvadeset godina Innervisionsa, etikete koju je 2005. pokrenuo s Kristianom Rädleom i Frankom Wiedemannom iz Âmea. Dva velika slavljenička događanja, u berlinskom Berghainu i londonskom Fabricu, potvrdila su status Innervisionsa kao jednog od najutjecajnijih aktera suvremene elektroničke muzike, a nastupio je nedavno i u Hrvatskoj. Dixon u razgovoru za Resident Advisor govori o dugovječnosti etikete, promjenama u klupskoj kulturi, kreativnim krizama, ali i o potrebi da se underground ponovno politizira.
Za početak se osvrnuo na golem interes publike. Redovi pred Berghainom protezali su se satima, što ga je, kako kaže, i razveselilo i nervoziralo. Učinilo mu se važnim vratiti se klubovima koji su oblikovali Innervisions, jer ih je karijera posljednjih godina sve češće vodila prema ogromnim vanjskim produkcijama. Fabric i Berghain, naglašava, i dalje nose duh mjesta u kojima se publika okuplja zbog zajedničkog iskustva, a ne spektakla.
Govoreći o dvadeset godina etikete, Dixon objašnjava da je ključ njezine relevantnosti u stalnoj, iako suptilnoj promjeni. Innervisions nikada nije pokušavao postati muzej određene estetike, niti se držati jedne formule. Uvijek su, kaže, upijali ono što je bilo u zraku, a stare obrasce ostavljali iza sebe. Publika je to prepoznavala, posebno mlađa, jer je label kroz godine uvijek nalazio nove načine da ostane povezan s trenutkom.
Ističe i veliku promjenu u načinu na koji publika doživljava izdavačke kuće. Nekad je label bio jednako važan kao i izvođač, dok je danas fokus uglavnom na pjesmi ili DJ-u. Upravo zato Innervisions je ove godine ponovno naglasio važnost zajednice kroz događanja, pokušavajući etiketu opet pretvoriti u prostor prepoznatljivih vrijednosti, a ne samo u mjesto objave muzike.
Kad je riječ o vlastitoj karijeri, Dixon priznaje da se kreativne krize pojavljuju gotovo svake godine. Posebno nakon ljeta, kada se iscrpljenost nakupi, a nova muzika rijetko stiže. Smatra da DJ set nije složena tehnička operacija, ali da je pripovijedanje priče – ono što razlikuje dobar set od nezaboravnog. Publika pamti trenutke, a ne beatmatching, kaže.
Veliki dio njegove ravnoteže čini i godišnji odlazak na Panchakarmu, višednevni tretman ayurvedske tradicije tijekom kojeg potpuno prekida s muzikom, putovanjima i stimulacijom okoline. To je, priznaje, jedini način da resetira tijelo i um, a povratak u klubove nakon tog razdoblja uvijek je šok. Potrebno mu je vrijeme da ponovno osjeti tijelo publike i jednostavnost house muzike.
U razgovoru otvara i političku dimenziju elektroničke scene. Smatra da je dance kultura oduvijek bila politička jer je nastala kao prostor sigurnosti za crne, queer i latino zajednice. Sam je kao tinejdžer u Istočnoj Njemačkoj doživio trenutak kada je pad Zida spojio istok i zapad kroz rave, brže nego što je to politika uspjela. Zabrinut je što današnja scena sve češće šuti o temama koje zahtijevaju glas, i kaže da bez političke svijesti na podiju ostaje samo buka.
Govoreći o budućnosti, otkriva da Innervisions ulazi u novu fazu. U veću ulogu ulaze Jimmy Jules i Bruno Trique, koje smatra važnim novim kreativnim snagama. Osobno se sve više fokusira na projekt Trixen te na Trans Modenu, audiovizualni koncept koji istražuje tehnologiju, imerzivne instalacije i drugačiji odnos publike i performera.
Dixon se, i nakon dvadeset godina, čvrsto drži jedne ideje: promjena je nužna, i to ne samo u muzici. Odbijanje nostalgije, insistiranje na zajednici i razumijevanje da podij može biti politički prostor i danas su mu jednako važni kao i tehničko znanje DJ-a.
