Nakon svakog bombardiranja, svaka galerija i pozornica postaju ogledalo politike. U trenutku kada se svijet okreće protiv izraelske vlade zbog razaranja Gaze, kulturna scena – od festivala do muzeja – počinje se tresti pod pritiskom. Umjetnicima iz Izraela otkazuju se nastupi, festivali brišu programe, a javnost traži odgovore: treba li bojkotirati izraelske umjetnike? Ili se, pod krinkom morala, ponovno guši prostor slobode?
To nije novo pitanje i puno je veće od Yanis Varufakisa i nemile riječke epizode. Još od trenutka kad su Rusi napali Ukrajinu, kulturni svijet počeo je dijeliti putovnice. Dirigenti su gubili angažmane, muzeji skidali slike, izdavači odustajali od suradnji. Sve pod parolom: kultura ne može biti neutralna. I doista, ne može. Ali može li biti ljudska ako prestane razlikovati krivnju od pripadnosti?
Umjetnost i odgovornost
Argumenti za bojkot uvijek počinju plemenito. Ako država koristi kulturu kao alat propagande, ako financira institucije koje peru krv s ruku – onda prekid suradnje ima smisla. U tom kontekstu, bojkot postaje čin otpora, način da se raskine lanac normalizacije zla. To je ono što pokreti poput BDS-a tvrde već godinama: ne napadamo umjetnost, nego infrastrukturu koja je povezana s državnim aparatom.
Ali svijet nije laboratorij etike. Kada festival odbije izraelskog glazbenika koji se otvoreno protivi vladi, a primi onoga koji šuti – gubi se smisao. Kada se zatvaraju vrata piscima i redateljima koji kritiziraju vlast, ali nose krivu putovnicu, tada se moral pretvara u cenzuru.
Zato je pitanje granice presudno. Umjetnik nije ministar. Umjetnost nije vlada. Kada ih tretiramo kao jedno, onda i sami preuzimamo autoritarni refleks koji tvrdimo da mrzimo.
Povijest kao opomena
U Južnoafričkoj Republici, bojkot apartheida imao je smisla jer su kulturne institucije bile izravno vezane uz državni sistem rasne segregacije. No, danas je svijet umreženiji, difuzniji, i linije odgovornosti nisu tako čiste. Izraelski umjetnici, među njima i mnogi koji podržavaju palestinsku slobodu, već godinama upozoravaju da globalni bojkot može samo ojačati desnicu – jer isključuje upravo one koji se protive režimu.
U ruskom slučaju bilo je slično. Kada su zapadne institucije počele otkazivati koncerte ruskim glazbenicima, Kremlj je to dočekao s osmijehom. Režim je dobio novi argument: „Zapad mrzi sve što je rusko.“ Propaganda je procvjetala, a slobodni umjetnici u Rusiji ostali su bez podrške. Tamo gdje je trebalo otvarati kanale prema kritičkim glasovima, svijet ih je zatvorio.
Selektivna pravda
Problem s bojkotima nije samo u njihovoj moralnoj oštrici, nego u njihovoj selektivnosti. Zašto se bojkotira Izrael, a ne Kina? Zašto Rusija, a ne Saudijska Arabija? Ako su ljudska prava univerzalna, onda se ne mogu koristiti kao oružje po potrebi. Kad se moral počne primjenjivati geopolitički, prestaje biti moral.
Uostalom, zašto gledamo američke filmove i slušamo muziku onih koji su legalizirali trumpofašizam?
Naravno, ne može se sve tretirati isto. Ali kad kulturne politike postanu produžetak državne diplomacije, kad festivali i galerije počnu računati krvna zrnca umjetnika, tada se gubi osnovni smisao kulture: dijalog. Kultura je upravo ono mjesto gdje se može čuti disonanca, gdje umjetnik iz zemlje agresora može javno reći ono što u svojoj zemlji ne smije.
Mostovi, ne zidovi
Kultura ne spašava svijet. Ali ga zna podsjetiti da još ima glas. Ona je mjesto gdje ljudi iz neprijateljskih tabora mogu razgovarati bez uniforme, bez himne, bez zastave. Kad prekinemo taj razgovor, prepuštamo javni prostor isključivo političarima i vojnicima.
Bojkot kao takav nije zlo. Može biti moćno sredstvo pritiska ako se koristi pametno – ciljano, transparentno, privremeno. Ako je usmjeren prema institucijama koje doista sudjeluju u aparatu nasilja, a ne prema umjetnicima koji pokušavaju govoriti protiv. Ali ako se pretvori u refleks, u masovni moralni refleksni trzaj – onda postaje nova verzija cenzure.
Što ostaje
Svi danas traže jednostavan moralni kompas, a njega nema. U vremenu brzih osuda, lako je zaboraviti da je svrha umjetnosti upravo u sumnji, u pitanju, u preispitivanju. Kultura ne bi smjela biti čista, nego živa. Njezina je snaga u tome što preživljava i najgore režime, ne zato što ih podržava, nego zato što ih nadživljava.
Možda je zato važno braniti one koji još imaju hrabrosti stvarati u sjeni režima, čak i ako dolaze iz zemlje čije se ime trenutno izgovara s prijezirom. Jer dokle god postoji umjetnost koja govori protiv moći, postoji i mogućnost promjene. A bojkot koji ne vidi tu razliku prestaje biti solidarnost – i postaje još jedan način da svijet utiša sam sebe.
I što sad?
Klizav je ovo teren, jako klizav, ali baš zato treba reći nešto jasno i nedvosmisleno. Ne postoji nikakav razlog zašto ove subote, recimo, u Tunelu ne bi mogao nastupiti izraelski duo Red Axes, uz svo gostoprimstvo koje bi im iskazali organizatori i publika. Ta dvojica sigurno nisu odgovorni za politiku koju provode šupci na čelu njihove države, ali sigurno jesu oštećeni. I oni i njihova muzika, a upravo je muzika bila prva na udaru kad je počeo ovaj horor masakrom na mirnom glazbenom festivalu.
Muziku treba opet pojačati, a vampire ugasiti.
NOVI ALBUM / Red Axes u studenom objavljuju novi album LOUD, svoje dosad najeksplozivnije i najnepredvidljivije izdanje. Kombinirajući post-punk oštrinu, indie-rock stav i svoj prepoznatljivi elektronički puls, duo donosi trinaest pjesama punih sirove energije i hrabrog eksperimentiranja. Nadahnuti bendovima kao što su Amyl and the Sniffers, Viagra Boys i The Brian Jonestown Massacre, Red Axes na LOUD pretvaraju psihodelične rock korijene u prljav, glasan i zarazan zvuk koji potvrđuje njihovu neprestanu evoluciju.
