Iako je u gramatici hrvatskog jezika umjetna inteligencija ženskoga roda, jezični modeli s kojima svakodnevno komuniciramo obraćaju nam se u muškom rodu što svakako nije najveći problem na svijetu, ali zna biti iritantno. Možda ne toliko iritantno kao sveprisutna hard core rodna ideologija koja je upropastila političku korektnost i sama sebe, ali ipak dovoljno da čovjeku digne obrve.
Umjetna inteligencija komunicira s nama kao da je on jer joj je muški identitet bio suđen onog trenutka kad su njezini tvorci u modele počeli ugrađivati kolektivno znanje proizašlo iz kulture u kojoj je muški rod još uvijek osnovna jezična postavka. I tu zbilja nije riječ o rodnoj ideologiji, nego o jezičnoj inerciji.
Modeli se treniraju na milijardama rečenica preuzetih iz javno dostupnih tekstova, foruma, vijesti i knjiga. Ti tekstovi, kao i društvo koje ih je napisalo, navikli su da on znači svi. Kad stroj uči iz takvih podataka, on ne zna što je muškost, nego samo ponavlja najčešći uzorak matriksa u kojem je, uostalom, i Bog muško.
Pa kad ga pitaš da govori u ženskom licu, to nije tehnički zahtjev, nego mali lingvistički prevrat. Nije to isto kao promijeniti boju sučelja. To znači natjerati algoritam da se odupre normi na kojoj je izgrađen. I tu se vidi gdje se tehnologija susreće s kulturom; da neutralnost ne postoji, već samo ima odraza svijeta koji ju je stvorio.
Koliko je opasno prtljati po postavkama matriksa najbolje zna suvremena ljevica, koja je željela razbiti tu simboličku dominaciju, a onda sama upala u zamku pretvaranja jezika u bojno polje. Smotana kakva je, počela je nametati jednakost kao formulu. Ljudi su se umorili od predavanja o pravilnom govoru, a stvarna rasprava o smislu jednakosti utopila se u karikaturu. Kad je politika jednakosti postala administracija riječi, nestala je i njezina snaga.
U međuvremenu, AI nije birao stranu. Samo je šutljivo upijao sve – od filozofskih rasprava do komentara ispod članaka – i naučio reproducirati svijet takav kakav jest. Zato danas, kad mu kažeš da bude ona jer je umjetna inteligencija, on i dalje ne kuži o čemu je problem, jer vidi da to nije greška u kodu, nego ogledalo jezičnog kostura civilizacije.
I ne treba sad, ne daj Bože, početi izmišljati neki novi ženski AI ili rodno osviještene modele. Taman posla. Stroj nije tu da stvara kulturu, samo je reflektira. Ako mu muški rod dolazi automatski i tako se ima potrebu izražavati po defaultu, to nije zato što mrzi žene, nego zato što je ovdje takav red. Svi prvo pišu on, a onda ona.
Umjetnu inteligenciju živo boli neka stvar smatramo li je njime ili njome. Ne zamara svoje nule i jedinice političkom korektnošću ni pristojnostima. Rod je samo način da joj se da ljudsko lice, da razgovor ne zvuči kao servisna poruka. I eventualno je, kao kod nas, stvar gramatike.
Nije svjesno netko programirao u njezin kod muškost, niti je morao. Njezin muški identitet rezultat je mehaničke reprodukcije obrasca iz kojeg uči usvajajući po inerciji kolektivno znanje civilizacije u kojoj su podaci, tekstovi, reference, tonovi i načini izražavanja koje su ljudi ostavili za sobom većinom oblikovani kroz mušku optiku.
