U Manchesteru, među probama, kostimima i pregačama prepunim crteža penisa, Marina Abramović dočekuje novinarku Annabel Nugent. Njezin smijeh odzvanja prostorom dok neznanca nagovara da odjene jedan od tih apsurdnih rekvizita. “Savršen božićni poklon,” kaže kroz smijeh. Scena bi mogla djelovati kao trivijalna provokacija da se ne radi o ženi koja je posljednjih pedeset godina stvarala umjetnost iz najdubljih slojeva fizičke i duhovne izdržljivosti, piše The Independent.
Abramović je u Manchesteru s razlogom: njezin novi projekt Balkan Erotic Epic dosad je najopsežniji pokušaj da balkansku mitologiju, erotiku i rituale pretvori u živo iskustvo. Više od sedamdeset izvođača oživjet će drevne običaje Srbije – od onih koji su trebali prizvati plodnost do onih što su zbunjivali neprijatelje ili učvršćivali vjernost. “Britanski tabloidi će me razapeti,” kaže gotovo veselo. “I neka. To znači da radim nešto ispravno.”
Ideja za projekt potekla je iz pokušaja da prouči kako suvremeni umjetnici reagiraju na pornografiju. “Pogledala sam hrpe filmova i bilo mi je dosadno. Sve isto. Bez duše. Zato sam se vratila svojoj kulturi – tamo gdje je erotika imala smisao, svrhu i vjerovanje.” U toj povratnoj gesti krije se i osobni čin pomirenja. Njezina majka, stroga komunistkinja, bila je osoba “koja mrzi seks”, kaže Marina. U Balkan Erotic Epicu lik koji ju utjelovljuje prolazi preobražaj – od sablažnjene do žene koja se napokon otvara želji. “To je ono što si moja majka nikad nije dopustila. Ja joj sad to dajem kroz umjetnost.”
Abramović uvijek govori mirno, s karakterističnim “Baby” kojim oslovljava sugovornika, ali u njezinim riječima stalno titra nešto oštro – sjećanje na sve izvedbe koje su je doslovno ranjavale. Od “pet prstiju” i noža u Rhythm 10 do legendarnog Rhythm 0 u kojem je publici dopustila da sa 72 predmeta – među njima i napunjenim pištoljem – s njezinim tijelom učine što žele. “Imala sam 28 godina i htjela sam pokazati da publika može ubiti umjetnika. To je bila granica.”
Iz tog iskustva proizašao je i rad The Artist Is Present, izveden 2010. u MoMA-i, u kojem je mjesecima sjedila u tišini nasuprot posjetiteljima. “Nakon Napulja znala sam da publici moraš dati strukturu. Bez nje postaju opasni.”
Abramović ne skriva ponos ni ironiju prema vlastitom putu: “Da mi se slava dogodila dok sam bila mlada, vjerojatno bih se uništila. Srećom, stigla je kad sam već imala dovoljno discipline.” Danas ima nagrade, retrospektive i kredit na stan, ali tržište umjetnina i dalje je zbunjeno. “Ne znaju što prodajem. Misle da sam ja sama umjetnički rad. A i žene su uvijek plaćene manje. Moj rad ne donosi bogatstvo, ali donosi istinu.”
Njezin humor ostaje britak: “Ljudi moje dobi dolaze na izložbe iz dva razloga – da vide jesam li još živa i da provjere je li rad loš.” Odbacuje ideju Instagrama kao umjetnosti, prezire površnost i bez izgovora brani nužnost discipline. “Bez nje ne možeš stvoriti ništa što traje.”
Nakon operacije koljena i teške plućne embolije 2023., njezino tijelo više nije oružje kakvo je bilo. “Sad mogu ležati, ustati, razbiti vazu i umrijeti na sceni,” kaže uz smijeh. “To je dovoljno.”
Abramović zna da ju publika vidi kao neuništivu. Ona se, međutim, i dalje vidi kao netko tko u svako djelo ulaže cijelu sebe. “Možete me kritikovati, rugati se, sve mi uzeti, ali dokle god sam dala svaku molekulu svog bića u ono što radim – ja sam ispunila svoju svrhu.”
