Upravo je počela kino distribucija bosanskohercegovačke crne komedije ‘Paviljon’, redatelja Dina Mustafića, što je više nego dobar povod za razgovor s Emirom Imamovićem Pirkeom, autorom scenarija zajedno s Viktorom Ivančićem. Pirke je rođen u Tuzli, živi u Šibeniku, pisac je, novinar, jedan od osnivača Festivala alternative i ljevice u Šibeniku FALIŠ i, među ostalim, uvijek zanimljiv sugovornik.

Film je napokon u kinima, jesi uzbuđen?

Iskreno, ni najmanje. Moj mozak radi u novinarskom ritmu: kada neki, bilo koji, tekst ode od mene uredničkom, redateljskom ili već čijom voljom, ja gubim zanimanje za njega. Uz to, meni je ovo čekanje u filmskoj i TV produkciji predugo. Na scenariju smo počeli raditi, ako dobro pamtim, prije covida, novac smo prikupljali godinama, a onda na sve treba dodati proces priprema, proizvodnje i post produkcije. Trajalo je to beskrajno, a kada je film konačno snimljen, e onda je trebalo, jer se tako mora, pogledati grube verzije montiranog materijala, pa finalnu i opet čekati da se produkcija odluči kada će ga premijerno prikazati, što se desilo u kolovozu na Sarajevo film festivalu kada ga je, za jednu večer, vidjelo 7.000 ljudi. Nisam ja skroman, posebice ne lažno skroman, već nikako ne mogu zadržati tenziju koju imam u radnom procesu. Zato, valjda, nikada ne čitam svoje knjige nakon što budu objavljene, niti na TV-u gledam ono za što sam pisao scenarij. Jednostavno, poznajem materiju dovoljno dobro da ne moram ponavljati gradivo.

Kako uopće izgleda pisati scenarij u duetu?

Sa dobrim autorima je to užitak, a ja sam imao sreće da sam surađivao sa sjajnim: prvo sa pokojnim – ovo je, mislim, prvi puta da sam to pokojni izgovorio – Renatom Baretićem, sa kojim sam radio na prvoj sezoni Dnevnika velikog Perice, pa onda sa Viktorom Ivančićem čija je taština obrnuto proporcionalna nevjerojatnom spisateljskom daru i erudiciji. U niti jednom slučaju nismo, kako se to kaže, kretali od nule, od ideje koja se onda zajednički razrađuje. „Paviljon“ je nastao prema Viktorovoj noveli iz zbirke „Radnici i seljaci“, a ja sam se uključio nakon što je on napisao prvi verziju scenarija.

Sve poslije je bilo zapravo zabava: ja predložim neka rješenja, pa ih stavim na papir, onda Viktor pogleda, iz njih se izrode neke nove scene koja onda ja brusim i tako u krug, sve do onog dijela kada se konačno mora priznati da 150 stranica treba svesti na 100. Kirurški radovi su bili moja zadaća, dok je Viktor na toj, gotovo finalnoj verziji, neposredno prije snimanja sam radio s glumcima i redateljem.

Valjda ga neće zabraniti. Dosta je i jedan od vas, a zajedno ste kao službeni logo zabrana i cenzura po JUS-u…

Prvo nekoliko tehničkih detalja: „Paviljon“ je strani film, jer je bosanskohercegovački, HAVC je manjinski koproducent kao i slične institucije iz Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Zatim, prikazuje se u privatnom prostoru: Blitz, koji je distributer, nije javna tvrtka. Tehnički gledano, zabrana je neizvediva. Suštinski je, kao što znamo, sve moguće u zemlji u kojoj je zabranjen, recimo, koncert Damira Avdića Grahe i festival „Nosi se“ i u kojoj je FALIŠ postao problematičan nakon 12 godina postojanja, a da nitko do dana današnjeg nije objasnio zašto. Redatelj filma, Dino Mustafić, je to dosta precizno rekao: „Vaša imena vrlo uspješno zatvaraju sva vrata“. Ipak, nisu bila smetnja da dobijemo i potporu HAVC-a, istina nakon sedam pokušaja. Moja očekivanja su, ali njih ne treba uzimati ozbiljno, da bi mogli naljutiti i desnicu i dio ljevice. Prve jer im ionako svaka dlaka smeta, a druge jer je „Paviljon“ film i o tome da je revolucija proces u kojem, najčešće, jednu skupinu manijaka smijeni druga skupina manijaka.

S odmakom ovo malo vremena što je prošlo od Fališa, jesi se odmorio? umorio? Jel najgore prošlo ili tek dolazi?

Kronično sam umoran od polemiziranja s ljudima kojima su činjenice dosadne ili ne drže do njih, a nemaju problema sa formiranjem stava bez obzira na manjak znanja. Sve sam to, kao i rad pod policijskom zaštitom, već prošao, a od svega mi je ostalo da mogu reći kako sam bio takozvano štićeno lice u dvije države: prvo u BiH i na neko duže vrijeme, pa u Hrvatskoj indirektno i tijekom FALIŠ-a. Dakle, fizički umor, a nakupilo ga se, sam riješio ležanjem, čitanjem, spavanjem, gledanjem serija, spavanjem, a na ostalo sam se valjda navikao. Kao što je govorio nekada veliki rock pjesnik i još veća politička budala: imam svoj mali svijet i oko njega Kineski zid. Dijelom i zato ne mogu precizno reći je li najgore prošlo ili dolazi.

Mene je, naime, iznenadilo da još uvijek ima ljudi koji nemaju pametnijeg posla od pokušaja zabranjivanja festivala na koje, ukoliko ne žele, ne moraju ići, kao što ja ne idem na Hod za život ili nastupe klapa. Ipak, vjerujem da ulazimo u fazu smirivanja. Nažalost, ne zato što je netko shvatio kako je cenzorska histerija loša kao takva, već zato što vlast jako voli lijepu sliku o sebi u Europi, a tamo smo, od hipodromskog sleta, percipirani kao mala, uboga, zatucana zemlja u kojoj je revizionizam daleko poželjniji od, recimo, feminizma. Rekao sam već da nisam ni skroman, niti lažno skroman: mislim kako smo održavanjem FALIŠ-a, kojeg ne bi bilo bez ljudi iz Šibenika, gradskih vlasti, Policijske uprave Šibensko-kninske i branitelja koji su bili sa nama a ne na krivoj strani barikade, pokazali kako se zabrane na kraju o glavu najviše obijaju zabraniteljima.