Recikliranje rashladnih plinova kao rješenje klimatskih problema

U borbi protiv klimatskih promjena često se fokusiramo na ugljikov dioksid i druge klasične stakleničke plinove, no jedan tihi doprinositelj globalnom zagrijavanju krije se u našim hladnjacima, zamrzivačima i klima-uređajima – rashladni plinovi. Ti fluorirani plinovi (poput HFC-a, hidrofluorougljika) izuzetno su snažni staklenički plinovi te čak i male količine koje procure u atmosferu imaju nesrazmjerno velik učinak zagrijavanja.

Unatoč međunarodnim propisima poput Montrealskog protokola i Kigalskog amandmana koji su ograničili proizvodnju i uporabu takvih plinova, velike količine i dalje su zarobljene u starijoj opremi i proizvodima. Stari rashladni uređaji predstavljaju trajnu prijetnju okolišu jer će postupno ispuštati plinove visoke stakleničke jačine ako se ništa ne poduzme.

Tradicionalni rashladni plinovi i njihov utjecaj na okoliš

Rashladna sredstva poput CFC (klorofluorougljici) i HCFC (hidroklorofluorougljici) u prošlosti su naširoko korištena u rashladnim uređajima, klimatizaciji, pjenušavim izolacijama i slično. Otkriveno je, međutim, da CFC-i i HCFC-i oštećuju ozonski omotač, zbog čega je međunarodnim Montrealskim protokolom (1987.) dogovoreno njihovo postupno ukidanje. Kao zamjena su uveli HFC (hidrofluorougljike), koji ne uništavaju ozon.

No, HFC-i imaju drugu mračnu stranu: vrlo snažan staklenički učinak. Mnogi od tih plinova imaju snažan staklenički potencijal, stotinama ili čak tisućama puta veći od CO2. To znači da nekontrolirano curenje HFC-a doprinosi globalnom zagrijavanju mnogo više nego iste količine CO2. Upravo zato donesen je tzv. Kigalijskim amandman (2016.) kada je Montrealski protokol proširen kako bi se ograničila i postupno smanjila uporaba HFC-a na globalnoj razini.

Regulativa je usporila dotok novih količina ovih plinova u atmosferu, ali nije riješila problem postojećih “zaliha” rashladnih plinova koje su ugrađene u uređaje proizvedene tijekom proteklih desetljeća. Ti uređaji (hladnjaci, klima-uređaji, industrijski rashladni sustavi, izolacijske pjene i dr.) i dalje sadrže HFC-e ili ranije plinove te postupno ispuštaju emisije tijekom rada i posebno pri neadekvatnom zbrinjavanju nakon što dotraju.

Dokle god se ti skladišteni plinovi ne sakupe i ne unište ili ponovno održivo iskoriste, oni predstavljaju tempiranu bombu za klimu.

Niskougljične alternative za hlađenje

Dobra je vijest da se industrija okreće održivijim rashladnim sredstvima s nižim ugljičnim otiskom. Razvijaju se nove generacije rashladnih plinova s niskim utjecajem, npr. HFO spojevi (hidrofluoroolefini) – koji imaju bitno manji utjecaj na klimu od tradicionalnih HFC-a.

Uvođenje niskougljičnih alternativa već je započelo potaknuto međunarodnim sporazumima: klima-uređaji u automobilima, komercijalne rashladne vitrine i drugi sustavi sve češće koriste nove plinove koji se brže razgrađuju u atmosferi i manje doprinose efektu staklenika. No, čak i najsigurnije alternative trebaju ispravan sustav upravljanja tijekom cijelog životnog vijeka uređaja.

Stručnjaci ističu da infrastruktura koju danas gradimo za rukovanje starim plinovima (HCFC, HFC) može i treba biti prilagođena i novim rashladnim sredstvima koja dolaze na tržište. Drugim riječima, sustavi prikupljanja i zbrinjavanja rashladnih plinova dizajnirani za današnje potrebe moći će se sutra koristiti i za HFO-e ili druge inovativne medije, čime će se osigurati dugoročna održivost cijelog sektora. Time se gradi kružno gospodarstvo rashladnih sredstava umjesto linearnog modela “proizvedi – upotrijebi – ispusti u zrak”.

FLM – recikliranje plinova

Ogromne količine HFC-a i srodnih plinova već su proizvedene i nalaze se u uporabi ili skladištene u opremi. Te “banke” fluorougljika danas su neiskorišteni potencijal za smanjenje emisija. Umjesto da budu izvor budućih emisija, one mogu postati izvor ušteda ako se tim plinovima pametno upravlja. Novo istraživanje znanstvenika iz IIASA-e i Pekinškog univerziteta upravo naglašava tu priliku: održivo upravljanje fluorougljicima tijekom njihova životnog ciklusa (eng. Fluorocarbon Lifecycle Management, FLM) moglo bi spriječiti ogroman volumen emisija i pružiti značajno klimatsko rješenje.

FLM obuhvaća skup mjera označenih kraticom RRRD – recovery, recycling, reclamation, destruction – odnosno hvatanje plina prilikom servisiranja ili rashodovanja uređaja, recikliranje ili kemijsku regeneraciju istrošenog plina u ponovno upotrebljiv te uništavanje viška koji se više ne može iskoristiti. Ukratko FLM su plinovi koji se mogu reciklirati, čim bi se izbjegle emisije više od polovice budućih emisija rashladnih plinova.

Kružna ekonomija rashladnih sredstava: koristi i uštede

Recikliranjem rashladnih plinova do 2060. godine uštedilo bi se minimum osam milijardi tona emisija CO2. No, osim ovoga, tu su i neizravne uštede: svaki kilogram recikliranog ili regeneriranog rashladnog sredstva znači da se ne mora proizvesti novi kilogram tog plina. Proizvodnja “svježih” fluorougljika zahtijeva energiju i sirovine, što nosi dodatne emisije stakleničkih plinova.

Studija je utvrdila da su neizravne emisije pri proizvodnji novih HFC-a čak četiri puta veće od emisija pri njihovoj ponovnoj preradi (reklamaciji). Dakle, recikliranjem i ponovnom upotrebom plinova ostvaruju se velike uštede i u emisijama iz proizvodnog lanca.

Unatoč očitim prednostima, široka primjena održivog upravljanja rashladnim sredstvima suočava se s nizom izazova. Studija identificira nekoliko ključnih prepreka: nedostatak ili slabo provođenje propisa, zatim niske stope prikupljanja u praksi (jer često ne postoji logistika ili obveza vraćanja plina prilikom servisiranja ili odlaganja uređaja) te ograničena potražnja za prerađenim (reklamiranim) plinovima na tržištu.

Potonje znači da je često jeftinije ili jednostavnije tvrtkama kupiti novo proizvedeni plin nego koristiti reciklirani, što stvara začarani krug neiskorištenosti reciklata.

Dvostruki dobitak za klimu

Za prevladavanje ovih prepreka nužna je bliska suradnja politike i industrije. Regulatorne mjere moraju postaviti jasne zahtjeve i standarde: npr. obavezno prikupljanje rashladnog sredstva iz uređaja na kraju njihovog vijeka, licenciranje servisa za rukovanje tim plinovima, te zabrane namjernog ispuštanja. Uz propise, potrebni su i financijski poticaji – subvencije, povratne naknade ili tržišni mehanizmi – koji će tvrtkama i korisnicima dati ekonomsku motivaciju za sudjelovanje u oporabi plinova.

Studija sugerira da kombinacija propisa, financijskih incentiva i robusnog nadzora može otključati puni potencijal ovog sektora.

Održivo upravljanje rashladnim plinovima i prelazak na niskougljične alternative ističu se kao rijetka “win-win” strategija u području klimatskih rješenja. Prema riječima stručnjaka, to je potez koji je izvediv već danas, relativno jeftin, a donosi brze i mjerljive koristi za klimu. Procijenjeni trošak od ispod deset dolara po toni CO2 ušteđenih emisija svrstava ovu mjeru među najpristupačnije klimatske akcije na raspolaganju – znatno ispod prosječnih troškova smanjenja emisija u drugim sektorima.

Istovremeno, ova strategija podupire i principe kružnog gospodarstva jer potiče recikliranje i ponovnu uporabu resursa umjesto proizvodnje novih. (Zelena Hrvatska)