Da klimatske promjene nisu pitanje biologije i ekologije, već ekonomije, politike i socijalnih prava, Ujedinjeni narodi znaju odavno. Još 2015. godine sve države članice UN-a usvojile su tzv. Agendu održivog razvoja koja se planirala potpuno provesti do 2030. godine. Agenda je plan od 17 ciljeva koji trebaju Zemlji osigurati mir i prosperitet.

17 ciljeva održivog razvoja (tzv. SDG ili Sustainable development goals) hitan su poziv na zajedničko djelovanje svim zemljama – razvijenim i onima u razvoju. Prema UN-u: “Okončanje siromaštva i drugih uskraćenosti mora ići ruku pod ruku sa strategijama koje poboljšavaju zdravlje i obrazovanje, smanjuju nejednakost i potiču gospodarski rast – a sve to uz rješavanje klimatskih promjena i rad na očuvanju naših oceana i šuma”.

Međutim, ostvarenje UN-ovih 17 ciljeva održivog razvoja (SDGs) do 2030. godine ne ide po planu. Najveći problem je nedostatak financija. Prema različitim dostupnim izvorima, za iskorjenjivanje gladi, sanaciju klimatske štete i mir u svijetu nedostaje nam najmanje 2,5 bilijuna američkih dolara. No, budući da se “17 SDG-ova” bazira na dobrovoljnosti naroda, a ne obvezi, ta se sredstva nikako ne uspijevaju nadomjestiti.

Europski parlament smatra da je pronalaženje financija otežano neujednačenom distribucijom investicija: siromašnije zemlje često nemaju pristup održivim financijskim mehanizmima. EU parlament prepoznaje i problem rasta socijalnih i ekonomskih nejednakosti unutar i među državama. Prepreka je i rodna diskriminacija u obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenoj zaštiti. Kao i neravnomjeran pristup čistoj vodi, sanitarijama i energiji.

No, svim preprekama i manjkovima zajednička je prije svega spora provedba politika i manjak političke volje. Vlade ne provode reforme dovoljno brzo zbog političkih ili ekonomskih interesa. Korupcija i loše upravljanje smanjuju učinkovitost SDG programa. Kratkoročni interesi često nadvladavaju dugoročne ciljeve održivog razvoja. Iako ništa ne poduzima po tom pitanju, EU parlament prepoznaje i prepreku koju predstavlja privatni sektor sa svom korupcijom koju proizvodi, kao i praksama multinacionalnih kompanija koje i dalje nastavljaju s neekološkim praksama koje su još i društveno štetne.

Rast ratnih prijetnji

Zanimljivo je stoga promotriti kako naše zemlje djeluju kada stvarno postoji društvena potreba koju političari i šefovi država stvarno razumiju i na koju znaju reagirati. S novim mandatom američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovim prijetnjama sigurnosti brojnih svjetskih naroda, Europska unija osvijestila je prijetnju koju inače jako dobro poznajemo: ratnu.

Posljednjih mjeseci, EU sve češće razgovara o potrebi za vlastitom zajedničkom vojskom, a sve članice pojedinačno polako donose odluke o povećanju proračuna za vojsku. Zabrinutost oko mogućih ratnih eskalacija i otvaranja novih bojišta čak je posjela za isti stol predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, nakon dugogodišnje loše komunikacije po pitanju obrambene politike Hrvatske.

U osnovi, pristupi održivom razvoju (SDG) i jačanju naoružanja u Europi temelje se na potpuno različitim paradigmama. Dok su SDG usmjereni na dugoročnu globalnu stabilnost kroz ekonomski rast, ekološku održivost i socijalnu pravdu, naoružavanje je reakcija na kratkoročne sigurnosne prijetnje. Dok su SDG fokusirani na smanjenje siromaštva, obrazovanje, zdravstvo i zaštitu okoliša, cilj naoružavanja je povećati obrambene kapacitete, stratešku autonomiju i tehnološku dominaciju u vojnom sektoru.

SDG-ovi se provode putem UN-a, Europske komisije, nacionalnih vlada, nevladinih organizacija i privatnog sektora, stoga je proces povećavanja izdvajanja za klimatske promjene spor i podložan birokraciji. S druge strane, naoružavanje se provodi brzim odlukama na razini EU i nacionalnih vlada.

Tome svakako pomažu interesi privatnih kompanija, pogotovo unosnog visokotehnološkog industrijsko-vojnog sektora koji ima snažan politički utjecaj i direktne ugovore s vladama, za razliku od klimatskih znanstvenika.

Nadalje, ciljevi održivog razvoja imaju globalni multilateralni karakter oni univerzalni i usmjereni na suradnju među državama. Naoružanje je primarno reakcija na prijetnje usmjerena na jačanje regionalne sigurnosti. Zbog toga, primjerice, EU ne može okrenuti leđa Ukrajini čijem je trenutnom stanju i sama doprinijela.

Dugoročne posljedice

Cilj SDG-ova je spriječiti sukobe i osigurati dugoročnu stabilnost kroz ekonomski i društveni napredak. Cilj naoružavanje je kratkoročna sigurnost, koja sa sobom povlači i rizik eskalacije konflikata i trošenja resursa na vojni sektor umjesto na održivi razvoj.

Ukratko, dugoročnost prijetnje koju nose klimatske promjene ostavlja nam zavaravajuću ideju da imamo vremena, stoga je prioritet buduće opasnosti niži od rizika kratkoročnih opasnosti poput rata. Zbog toga se SDG suočavaju s kroničnim nedostatkom ulaganja i sporošću provedbe, dok vojni sektor u Europi dobiva brzu i snažnu podršku.

Paradoks je očit: dok se SDG trajno suočavaju s nedostatkom financijskih sredstava, unatoč obećanjima vlada i međunarodnih institucija, investicije često ovise o donacijama, međunarodnim fondovima i privatnom sektoru. Sredstva za vojsku dolaze brzo i masovno: EU i države članice odobravaju milijarde eura za modernizaciju oružja, proizvodnju streljiva i vojne kapacitete (npr. Europski obrambeni fond i novi Plan za povećanje proizvodnje streljiva).

EU formalno podržava SDG ciljeve, ali istovremeno ulaže ogromna sredstva u vojnu industriju. (Zelena Hrvatska)